Emanuel Makron, sadašnji predsednik Francuske, predstavnik je partije “La République En Marche!” na predsedničkim izborima 2022. godine. Ipak, njega krasi dugogodišnje političko i iskustvo u privrednom sektoru. Potekavši iz Amijena, gde je i stekao srednjoškolsko obrazovanje, dok je četvrtu godinu završio je u Parizu. Interesantno, tokom finalne godine srednje škole dobio je i priznanje za uspeh u oblasti muzike – sviranja klavira, na Amijenskom konzervatorijumu.
Ipak, njegovo školovanje u Parizu prati izvesna kontroverza – činjenica da je tokom srednje škole otpočeo aferu sa svojom profesorkom, koja 2007. godine postaje i njegova zakonita supruga. Upoznali su se tokom predavanja, a vezu otpočeli tokom njegove osamnaeste godine. Ipak, porodica Emanuela Makrona izražavala je rezerve po ovom pitanju, osećajući da je njihova razlika u godinama (24 godine razlike) dosta velika. Brižit, njegova supruga, ima troje dece iz prethodnog braka, dok Makron nema potomaka. Navedeno je da mu je supruga, naročito tokom kampanje za predsednika, omogućila da napreduje u raznim sferama, i da mu je pomogla da prevaziđe mnoge stvari, poput javnog govorništva.
Nakon dva neuspešna pokušaja upisivanja prestižne École normale supérieure, upisao je studije filozofije na, takođe dobrom, Pariskom Nanterre univerzitetu, gde je magistrirao po prvi put, sa završnim radom koji se bazirao na filozofiji Makijavelija i Hegela. Pored toga, radio je za Rikera, francuskog filozofa, asistirajući mu u pisanju poslednjeg dela, i istovremeno postaje urednik časopisa “L’esprit”. Drugi magistarski rad dobija na jednom od vodećih svetskih univerziteta – Sciences Po, i to iz oblasti javne uprave. Nakon toga, sledi mu obrazovanje na Nacionalnoj školi za administraciju, koja je poznata po edukaciji i treningu najfinijih političkih kadrova. Proces za selekciju na ovom institutu izuzetno je kompetitivan, i zahteva izuzetne veštine i sposobnosti. Makron potom odlazi u Niger, radi usavršavanja diplomatskih sposobnosti.Nikada nije bio pripadnik oružanih snaga. Imajući u vidu tadašnji obavezni vojni rok, on je bio izuzet, budući da je pohađao studije. Nakon diplomiranja usledio je sam početak njegove profesionalne političke karijere, u okviru Ministarstva finansija, u upravi za finansijsku inspekciju, kao generalni finansijski inspektor. Mentor mu je bio Žan-Pjer Žujet, tadasnji čelnik uprave. Bavio se i mentorstvom, i predavao i elitnoj pripremnoj školi za upis na institute poput Sciences Po, Sorbone, Nacionalne škole za administraciju… ovo se može protumačiti kao jedan od znakova koji će kasnije pokazati njegovu naklonost i afinitet prema mlađem auditorijumu. Godine 2007. Makron počinje da radi i kao reporter, u okviru Komisije za oslobađanje francuskog rasta, da bi već 2008. došlo do preokreta, biranjem Sarkozija na mesto šefa drzave. Makron je bio naročito inspirisan da napusti vladu, te je izdvojio sumu od čak 50.000 evra radi terminacije radnog ugovora sa vladom.
Naredan period naročito je bio plodonosan za Makrona, počevši sa radom za “Rotschild&Cie banku”. Nakon toga, formirao je i savez sa jednim od vlasnika dnevnog lista “Le Monde”. Poslovne transakcije i deonice koje je stekao poslujući sa kompanijama “Siemens”, “Avril Group”, “Nestle” i “Pfizer” (posebno zanimljivo za periodu u kojem trenutno živimo), načinile su ga milionerom, po vrednosti posedovanja deonica. Zvanična dokumenta tvrde da je u periodu između 2009. i 2013. zaradio oko 3 miliona američkih dolara.
Makron je u mladosti bio pristalica Građanskog i Republikanskog pokreta. Tokom studija na Sciences Po-u, služio je kao pomoćnik gradonačelnika. Kao socijalista se izjasnio još sa 24 godine, priključivši se stranci, ali je aktivan u punom, radnom smislu te reči bio u periodu između 2006-2010. Pokušao je da dobije mandat u skupštini, međutim, pokušaj je bio neuspešan. Godine 2012. postaje zamenik generalnog sekretara u skupštini. U okviru te uloge predlagao je inicijative koje su podrazumevale povećanje radne nedelje sa 35 na 37 sati i tražio je odlaganja povećanja poreza za najbogatije. Bio je na oštroj meti kritika, sto je dovelo do nesuglasica sa političarima iz njegove grupacije. Makron 2014. daje ostavku, jer nije uključen u formiranje nove vlade. Zapošljava se na Berlinskom univerzitetu, i ponovo se okreće privatnom sektoru. Ponudu da se kandiduje u rodnom Amijenu odbija. Uprkos nagodovanju tadašnjeg predsednika, Makron ulazi u vladu, kao zamena tadašnjeg (odlazećeg) ministra finansija. Kroz njegov mandat fokus se stavljao na reforme koje su pogodne za biznis. Deonice u kompaniji Renault povećane su za 5%. Makron je već tada imao viziju ekonomski prosperitetnije Francuske. Premijer Vals se zalagao za njegove zakone predstavljene stavom 3 člana 49 Ustava V republike, poznatijem kao procedura 49.3, koja dozvoljava donošenje zakona koje promoviše vlada, uprkos bilo kakvoj opstrukciji opozicije. Ovaj član direktno jača snagu Pete republike.Zakon donesen 2015. godine nosi naziv Makronov zakon. Bazira se na osvežavanju francuske ekonomije kroz regulaciju rada vikendom, javnog transporta, trgovine i transakcija. Predviđen je rast od 0.5% BDP kroz narednih 10 godina.
Pre osnivanja partije “La République En Marche!” prethodio je niz događaja, koji je za cilj imao javnu promociju. Tenzije sa vodećim krugovima Francuske vlasti počinju nepodržavanjem zakona “Makron 2” od strane predsednika i premijera, koji je za cilj imao jačanje i uvođenje većeg stepena kompetitivnosti na Francusko tržište. Partiju osniva 2016. godine i dobija veliku medijsku paznju. Ipak, dovedena je u pitanje njegova lojalnost tadašnjoj vladi. Partije krajnje levice i desnice skovali su termin “Macronite”, koji za cilj ima podsmevanje Makronu, budući da je uživao podosta pozitivne pažnje od strane masovnih medija. 2016. podnosi ostavku radi posvećivanju kampanji. Mnoge interpretacije ovog događaja postoje – nije razjašnjeno da li je čekao zvaničnu objavu terminacije zakona ili ne. Predsednik Holand ga istovremeno optužuje za izdaju vlade. Međutim, ankete pokazuju da 85% ispitanika podrzava njegovu rezignaciju.
Ciljna grupa u početku predstavljali su mladi, visoko obrazovani i ljudi koji su aktivni u ekonomskom i kulturnom životu. Makronova izborna obećanja i retorika ukazuju na to da smatra da Francuskoj treba ‘’Jupiterski’’ (grandiozniji) predsednik no što je to Holand bio. Obećava demokratsku revoluciju i deblokadu Francuske. Istovremeno, u njegovu korist izdaje se knjiga ‘’Révolution!’’, koja se prodala u kratkom roku u 200.000 primeraka. Zbog svog uspeha, socijalisti pozivaju Makrona za kandidata, što on odbija. Nakon toga socijalisti prete izbacivanjem svakome povezanom sa njim i njegovom strankom. Njegova stranka, budući da tada još nije zvanično registrovana, nije raspolagala zavidnim budžetom. Zahvaljujući dobroj strategiji, za kampanju je iskorišćeno 3.7 miliona dolara, ne uključujući javna sredstva. Mnogi poslanici javno su iskazivali svoju podršku njemu. Imao je značajnu podrsku celog političkog spektra. Zajedno sa suparnicom Marine Le Pen, i zavidnim preimućstvom, što u glasovima, što u neformalnoj podršci, ulazi u drugi krug (24% ili preko 8 miliona odsto ukupnih glasova), u kome pokazuje svoju nadmoć. Uprkos hakerskim napadima na Makronovu stranku, koju je pratilo curenje internih poruka, koja je kasnije potvrđena od strane WikiLeaksa, kao i Le Penine optužbe za utaju poreza, Makron pobeđuje gotovo dvotrećinskom većinom.
Kao predsednik, Makron je bio EU entuzijasta i protivnik nacionalističke podele. Migrantsku krizu nakon 2015. vidi kao politički problem. Tvrdi da će sprečiti formiranje migrantskog kampa sve dok država ne adresira i ne ubrza, kao i dok ne poboljša uslove za dobijanje azila i adekvatne rezidencije. 2019. uvodi se set zakona koji dovodi u red broj izbeglica koji dospeva u Francusku. Mnogi analitičari njegovu partiju vide kao jedinu pro-evropsku u francuskom sistemu. Smatra da je Francuska previše oslonjena na SAD, EU i NATO, te treba strateški organizovati kooperaciju sa Rusijom. Blokirao je inicijativu priključivanja Albanije i Severne Makedonije Evropskoj uniji, govoreći da samu EU treba reformisati, pre primanja članica. Tokom njegovog mandata, Francuska predsedava Evropskom unijom. Predsednik Makron najavljuje prosperitetan mandat, kao i redukciju zagađenja, prilike za mlade, socijalne reforme…
Kroz oko javnosti, velika se polemika vodi oko demokratičnosti Makronovog režima. Izjave poput “Francuskoj fali kralj”, “Velika Britanija imala je sreće što je imala Margaret Tačer”, “Bogatima ne treba predsednik, već im ide dobro”, kao i veliki broj izdatih dekreta (fr. Ordonnances) dovode u pitanju demokratsku orijentisanost. Često je viđen kao elitista u francuskom društvu. Iako je svaki postupak u skladu sa Ustavom Pete republike, manjak debate po pitanju nekih zakona, kao i promene donete po pitanju socijalne sigurnosti i privatizaciji državnih preduzeća (što je bio slučaj sa francuskom železnicom, što je izazvalo burne reakcije javnosti) dali su, pak, nedvosmislenu sliku. Pokret Žutih prsluka bio je jedan od većih izazova za aktuelnog predsednika. Odlaganje poreskih reformi i konstantno uvećavanje nameta i životnih troškova nikako mu nije išlo na ruku. Iako je uspeo da poveća cenu minimalne zarade, ukine oporezivanje materijalno slabijeg građanstva i penzionera, kao i ukidanje oporezivanja prekovremenog rada, protesti nisu iščezli odmah. Epidemija COVID-19 bila je ta koja je pokret utišala.
Uprkos reformama koje je tokom mandata sproveo – poput fleksibilizacije ranog prava, pomaganju manjim kompanijama i pružanju poreskih olakšica, kao i transformacije edukacionog sistema, popularnost mu je drastično opala. Javnost ostaje neopredeljena po pitanju efektivnosti i neophodnosti reforma koje on energično zastupa.
Autor: Jana Lukić