Stranka je osnovana 1973. godine, ali pored toga izuzetno dugu istoriju razvitka radikalskih vrednosti u narodu. Garnier Pažes, Aragu i Ludru Rulan (Garnier-Pagès, Arago, Ledru-Rollin) su se među prvima izjašnjavali za radikale, u tokom julske revolucije 1830. godine. Radikali su bili posebno aktivni u Trećoj republici, a često se spominje kako dele i njenu kasniju sudbinu ;kao neefikasna i pre svega korumpirana stranka (republika). U svrhu osvajanja predstojećih izbora, tokom 1902. je stvorena republikanska, radikalna i radikalno-socijalistička stranka, koja će igrati veliku ulogu tokom narednih nekoliko decenija. Radikali su bili toliko značajna opcija, da se bez njihove podrške nije mogla održavati politička stabilnost, a oni su taj položaj i te kako koristili, te su lako menjali kolicione partnere. Od velikog je značaja to što su imali jaku strukturu na lokanom nivou, uz podršku u velikim gradovima. Radikali su bili posvećeni zaštiti tekovina Francuske revolucije, republikanskih
vrednosti i verske sekularizacije. Tokom 1905. godine su uticali na usvajanje zakona o
razdvajanju Crkve i države, koji daje osnovu slobodi savesti i Bogopoštovanja. Nakon Drugog svetskog rata, njihova podrška naglo opada, zato što su oni predstavljali sve ono što je francuski narod želeo da istisne iz kolektivnog sećanja.

Radikalna stranka levice nastaje usled velikih podela u društvu i politici, naime postojala je velika podela na radikalsku levicu i desnicu, što je otežavalo stvaranje jake partijske organizacije. Usled pomenutog razilaženja, dolazi do izdvajanja Pokreta radikalne
levice (Mouvement des Radicaux de Gauche , MRG) u pomenutoj 1973. godini. Uvideviši
potrebu za promenom, vođstvo stranke je tokom 2017. godine donelo odluku o ujedinjenju sa Radikalnom strankom unutar Radikalnog pokreta (Mouvement Radical, MR), da bi 2019. ta odluka bila promenjena, pri čemu dolazi do rasturanja članstva i dodatnog slabljenja partije.
Ukoliko se izvrši detaljan pregled podrške radikalnoj levici, može se primetiti kako je
ona u konstatntnom padu, posebno na lokalnom nivou. Stranka nikada nije bila u gorem
padu, dok je najvišu podršku imala tokom 1982. godine. Iako u sadašnjem sazivu Nacionalne asambleje ima tri člana, pitanje je da li se za stranku zaista može reći da je parlamentarna. U Evropskom parlamentu je situacija još gora, naime, stranka u istom nije ni predstavljena. Radikalna stranka levice je podržala kandidature Fransoa Miterana (François Mitterrand) i Fransoa Olanda (François Hollande). U vladi Žan Marka Eroa (Jean-Marc Ayrault), imala je tri ministarstva, dok se u vladi Manuela Valasa (Manuel Valls) imala dva državna sekretara i jedno ministarstvo.
Ova stranka se od samog početka bavi liberalizacijom ekonomskih odnosa, ali i drugim progresivnim društvenim pitanjima, poput individualnih sloboda i zaštite životne sredine. Pod uticajem Žan Mišel Bulea (Jean-Michel Baylet), tokom 1984. godine u osvit novih izbora za Evropski parlament, formirana je koalicija Antanta Radikalnih Ekologa (Entente Radicale Ecologiste, E.R.E. Européenne); ova koalicija je na izbore izašla sa predlogom za formiranje Sjedinjenih Država Evrope, što bi Evropu učinilo slobodnijom i više demokratskom, a samim tim i jačom u celini. Levi radikali su izuzetno proevropski orjentisani, ali se iz priloženog da zaključiti da nemaju adekvatnu podršku za konkretne akcije na evropskom nivou.
Radikalna stranka levice je iznela 42 predloga za oporavak od krize izazvane virusom
SARS- CoV – 2, deo tih predloga se odnosi na socijalnu pravdu za radnike sa najnižom
platom, uz oduzimanje imovine onima koji su profitirali od utaje poreza. Jedan od predloga je
i garantovanje minimalnog životnog prihoda u visini minimalne zarade. Na ekološkom nivou
se predlaže uvođenje poreza za zagađivače ugljenikom, odnosno zahteva se da oni taj luksuz zagađivača plate na određeni način. Predlažu i veću brigu za plavu ekonomiju, odnosno za ekonomiju povezanu sa trgovinom na moru, skladištenjem određenih resursa, uključujući i očuvanje biodiverziteta, odnosno sprečavanje onečišćenja i prekomernog ribarstva.
Najradikalniji predlog tiče se osnivanja šeste republike, u kojoj bi premijer igrao glavnu
ulogu, dakle može se reći da predlažu uvođenje parlamentarnog sistema; zalažu se i za
uvođenje obaveznog glasanja, pri čemu će se vrednovati i prazni listići. Stranka radikalne levice se povukla iz kandidature Taubire (Christiane Taubira) na predsedničkim izborima. Gijom Lakroa (Guillaume Lacroix), se pravdao u saopštenju za javnost kako je njegova stranka od početka želela samo da proceni mogućnosti ove kandidatkinje i njenu privlačnost ostalim zainteresovani stranama. On navodi kako se na ovim izborima više vodi briga o sponzorima, nego o samim glasačima, što treba biti cilj svake realne politike i kampanje. Dodatni razlog povlačenja iz kandidature Taubire može se naći u njenoj maloj podršci u anketama, koja nije veća od svega 3%. Radikali se drže sa strane i čekaju povoljnu priliku za dobijanje političkih poena i podrške naroda, što im je preko potrebno, ukoliko žele da se održe na političkoj sceni.
Autor: Ivana Vlašković