Makron je postao prvi predsednik Francuske koji je reizabran na tom mestu posle Žaka Širaka. Ne možemo reći da je to iznenađenje, ali možemo da je bilo lakše nego što se očekivalo. Bez obzira na ubedljivu pobedu, Makron neće imati vremena za slavlje. Čekaju ga veliki izazovi kako na unutrašnjem planu, tako i na spoljnom. Evropska unija, situacija u Ukrajini, ekonomska i socijalna pitanja prosečnog Francuza, ekologija su samo neka od pitanja za koja se od Makrona traže odgovori.
Kampanja je imala nekoliko faza. S obzirom na to da je kampanja počela istovremeno sa ratom u Ukrajini, upravo je to bila glavna tema prvih nekoliko nedelja kampanje svih kandidata. Kandidati su iznosili stavove o tom pitanju i onda kada nisu želeli da pričaju o tome, jer su novinari insistirali da čuju šta kandidati misle o tome. Makron se najviše bavio ovim problemom. Svakodnevno se telefonski čuo sa Putinom i Zelenskim, želeo je da posreduje u pregovorima. Iza svega se krila želja da se kruniše za lidera Evrope. Tih dana je zanemario kampanju, jer je verovao da je prednost tolika da i bez kampanje ulazi u drugi krug. Međutim, uskoro se suočio sa nemirima na Korizci. Tada je morao da se posveti i unutrašnjim problemima i obećao je autonomiju, koja će izgleda ostati samo predizborno obećanje.
Za to vreme su Le Pen i Melanšon govorili o socijalnim i ekonomskim problemima građana. Uprava ta strategija im je pomogla da u prvom krugu osovoje više glasova nego u prvom krugu 2017. godine. Ostaje zauvek misterija da li bi Melanšon prestigao Le Pen i prošao u drugi krug da su izbori u prvom krugu održani nedelju ili dve dana kasnije. Razlika između ova dva kandidata je bila svega malo više od jednog procenta.
Kampanja za drugi krug je bila sasvim drugačija. Makron je ublažio retoriku po mnogim pitanjima као što je starosna dob za odlazak u penziju. Tokom prvog dela kampanje je bio rigidan da 65 godina bude za odlazak u penziju, dok je u kampanju za drugi krug otvorio mogućnost da se o tome odluči i na referendum. Govorio je i o ekološkim problemima, kritikujući predlog Marin le Pen da se otvore nuklearne elektrane i insistirajući na obnovljivim izvorima energije. Takođe, posvetio se i prekomorskim teritorijama zato je “poslao” premijera na Reunion. Ipak, to mu nije donelo uspeha u tom delu teritorije. Ne treba zanemariti da je Makronu pomogla i podrška dva njegova prethodnika Olanda i Sarkozija, kao i premijera Nemačke Šolca, Španije Sančeza i Portugala Koste, uz sve to, stigla je podrška i 500 uglednih ličnosti iz javnog života Francuske, ali i od ruskog opozicionara Navaljnog.
Le Pen nije pomogla ni debate kao najvažnija tačka kampanje. Iako je nastupila mnogo pripremljenije i smirenije nego 2017, čini se da je Makron izašao kao pobednik i ovoga puta. Istraživanja su pokazala da je blizu 60% kao pobednika debate videlo Makrona, a da je to tako najbolje govori činjenica da su ankete pokazale da je Makron povećao u svoju prednost između jednog i dva procenta poena u odnosu na protivkandidatkinju.
Pitanja koja brinu francusku javnost posle nedeljnih izbora jeste da je Marin le Pen dobila mnogo više glasova nego 2017. i veliki broj apstinenata (gotovo 28%), odnosno najviše u drugom krugu predsedničkih izbora od 1969. godine. Najbolji odgovor na ova pitanja daće junski izbori za Donji dom. Marin le Pen i Melanšon će pokušati da to iskoriste kako bi povratili značaj desnice i levice, dok Makron želi da zadrži apsolutnu većinu kako se u narednih pet godina ne bi suočavao još i sa kohabitacijom. To bi uticalo da ima manje prostora za bavljenja spoljnom politikom, odnosno stvaranjem suverene Evropske unije sa njim na čelu. Upravo zato nije slučajno što francuski mediji junske izbore nazivaju “trećim krugom”.
U sredu 20. aprila održala se predsednička debata uoči drugog kruga predsedničkih izbora. Cela Francuska je sa velikim nestrpljenjem očekivala : televizijski duel predsedničkih kanidata Emanuela Makrona i Marine le Pen. Održan svega nekoliko dana pred drugi krug predsedničkih izbora koji će se održati 24. aprila, ovaj susret dva veterana francuske političke scene predstavlja možda i poslednju, ali nesumnjivo za jedan solidan deo francuskih birača presudnu priliku da se odmere ideje i programi samih kandidata. Figurativno rečeno, “pobednik” debate smatra se onaj kandidat koji će biti sposoban da na argumentovaniji i uverljiviji način predstavi vec poznata stajališta, ali i da razotkrije ona za koja se nije moglo pouzdano znati u široj francuskoj javnosti.
Puno toga deli ove dve sad ved uveliko prepoznatljive figure: od doživljaja evropske ideje, ekonomije, energetske bezbednosti, društva pa do mesta Francuske u globalizovanom svetu. Pa ipak, debata kojoj smo prisustvovali 20. aprila uveče svakako nije bila ista ona od pre pet godina, kada su ideje i stavove, i tada kao i sada, suprotstavili upravo Makron I Le Pen. Postavlja se pitanje: da li se istorija ponavlja, i da li je pobednik drugog kruga isti onaj koji je pobedio i te 2017. godine, ili će ovaj susret doneti prevagu kandidatkinji stranke Nacionalnog okupljanja (skraćeno na francuskom « RN »). Da bismo barem delimično uspeli da odgovorimo na ovo pitanje, svakako bi bilo dobro da analiziramo ovaj susret, a bliska budućnost ce nam veoma brzo ionako dati taj odgovor.
KUPOVNA MOĆ FRANCUZA
Marine le Pen, polazeći sa stanovišta kritike Makronovog mandata, iznosi ono što ona smatra glavnim problemom savremenog Francuza, a to je pad kupovne moći građana. Kao primer navodi porez na emisiju ugljenika potrebnog za proizvodnju dobara i usluga, sto direktno dovodi do smanjenja novca na raspolaganju srednje I niže klase. Pored toga, ona navodi smanjenje proračuna vlade na tzv. lični dohodak za stanovanje. Neka od rešenja za postizanje jačanja sveobuhvatne kupovne moci građana su sledeća: smanjenje oporezivanja stanovništva, usklađeno tzv. indeksovanje rada na adekvatniji način tako da se budžetska sredstava ravnomernije rasporede, davanje 200 do 300 evra studentima I sredstava najugroženijima, lekarima, itd. Time bi se, pored podizanja kupovne moći pojedinaca, povećala potrošnja u zemlji i dao određeni stimulans sada prilično uljuljkanoj ekonomiji.
Le Penova uverljivo kritikuje sadašnje stanje kupovne moći Francuza, pri čemu je svakako akcenat dat na povećanju cena na tržištu. Jedan od osnova njenih postulata upravo leži u smanjenju poreza na dodatnu vrednost, koji su po njoj, uz porez ugljenika potrebnog za proizvodnju dobara I usluga, jedan od glavnih uzroka protesta žutih prsluka-posledice lošeg materijalnog stanja građana.
Sa druge strane, Emanuel Makron odgovara Le Penovoj na kritike koje mu ona upućuje. Umesto da joj kontrira, on priznaje realnost na terenu, a to je da je došlo do skoka cena usred veoma teške međunarodne situacije koja se nadovezala na turbulencije izazvane korona virusom. Da bi ostao konkretan, on predlaže tzv. fiksnu cenu goriva kako bi zaštitio potrošače. Naime, od početka intervencije Rusije u Ukrajini, došlo je do poremećaja na tržištu energenata upravo zato što je Rusija jedan od najvećih izvoznika gasa i nafte. Time on u dobroj meri uspešno odgovara Le Pen priznavši realnost, ali opet ne bežeći od ponuđenih rešenja za ovaj problem. On zamera Le Pen, i time se nadovezuje na njeno otvoreno pitanje indeksovanja zarada, što ni u jednom trenutku svoga izlaganja ne govori o nezaposlenosti. Tvrdi da je ona smanjena, čime želi da predstavi pozitivne aspekte svog petogodišnjeg mandata. Po njemu, tu leži ključ uspeha, a ne u povećanju plata, jer, kako kaže, o tome odlučuju poslodavci a ne država. Za razliku od Le Penove, ne smatra da se treba smanjiti porez na dohodak, a taj predlog poput i mnogih drugih, smatra populističkim. Što se tiče same inflacije, on je relativizuje time što navodi da je duplo manja od mnogih država EU i iznosi 4%.
RAT U UKRAJINI
Kada je reč o Ukrajini, Makron podseća na svoje dobro poznate stavove predsednika republike. On pruža jaku podršku Ukrajini u, kako navodi, agresiji Rusije. Insistira na humanitarnoj i vojnoj pomoći koju pruža i koju bi svakako nastavio da pruža ukoliko bude bio pobednik izbora 24. aprila. Navodi da će Francuska poslati veća sredstva odbrane “kako Kijev ne bi pao “. To bi, kako tvrdi, postigao bez daljnje eskalacije sukoba (što bi najverovanije pretpostavilo direktan rat zapadnih zemalja sa Rusijom). Francuska bi, pod njegovim vodstvom, želela da insistira na distanciranju vodećih svetskih država u usponu sa Moskovom : Kine, Brazila, Indije (tzv. BRIKS zemalja). Za to, kako tvrdi, mora da dođe do afirmacije same Evrope kao vodeće sile u uspostavi ravnoteže međunarodnog poretka, jer Francuska sama to ne može učiniti.
Za razliku od nekih ranijih nastupa, Marin le Pen je daleko više ovaj put pristupila kritički prema Rusiji. Njena pozicija je nedvosmislena: poput predsednika Makrona, ona snažno osuđuje agresiju i pruža punu podršku Ukrajini i ukrajinskom narodu. Gotovo identično kao i njen suparnik, zalaže se za slanje humanitarne i vojne pomoći Ukrajini i podžava sankcije uperene prema Rusiji. U tom svetlu, ona čak afirmativno govori o poziciji koju je imao Makron suočen sa ovim obnovljenim žarištem na istoku Evrope. Međutim, jasna je njena razlika u odnosu na njega : ne podržava sankcije koje su uperene prema ruskim izvoznicima energenata, na prvom mestu gasa I nafte. Ono sto ostaje karakteristika njenog stanovišta u odnosu na Makrona jeste i njen kritički osvrt na spoljnu politiku Evrope koju prati i Francuska, a koja suštinski odvlači Rusiju od sebe, čime je baca u zagrljaj Kine. Tu tezu o “rusko-kineskom bloku kao vodećoj pretnji” Le Pen dosta uspešno izlaže i time argumentovano daje osvrt na međunarodna zbivanja.
Makron je upravo ciljao Le Pen tu gde se čini da je najslabija. Naime, on želi da podvuče njena “proruska stajališta iz prošlosti”. Podseća je na to da je na neki način išla u susret priznavanju aneksije Krima iz 2014. godine, kao i na njena pozitivna stajališta kada je u pitanju ruska međunarodna politika. On tvrdi da su njena stajališta prema Rusiji bila promenjiva, i da je iz tog stava nejasan i ambivalentna njena krajnja pozicija u odnosu na Kremlj.
Interesantan momenat je bio kada on (Makron) govori o dugovima njene stranke prema ruskoj banci. Le Pen ne ostaje dužna Makronu, podsećajući ga da su se on i Putin sastajali veliki broj puta nakon same aneksije Krima. Na kritiku o ruskom zajmu, Le Penova odgovara da je njena stranka siromašna i da je to učinila usred nemogućnosti da podigne kredit unutar same Fracuske u periodu kada je i sam Makron bio ministar socijalističke vlade Emanuela Valsa.
EVROPSKA UNIJA
Makron podseća na svoj dobro poznati stav o Evropskoj Uniji. On smatra da je razvoj i budućnost same Francuske nespojiv bez jake i odlučne evropske inicijative. Kao što je godinama unazad podvlačio, stub temeljac EU leži u francusko-nemačkom tandemu, u koji, kako navodi, iskreno veruje. Poput već navedenog stava da Francuska jedino kroz Evropu može da predstavlja uticajan faktor odlučivanja u odnosu na zemlje u usponu kada je reč o ukrajinskoj krizi, smatra da i u svim ostalim oblastima suštinski nema alternative jakoj EU. On takođe navodi da je zato važno da sami evropljani razumeju sav značaj političkog projekta koji bi ih učinio snažnima na svetskom planu.
Odgovor same Le Pen nije se dugo čekao. Ona navodi sav apsurd Makronovog viđenja situacije. Naime, tvrdi da ne postoji “evropski” narod kao jedinstveni faktor, već da jedino sto čini konzistentnu celinu jeste francuska nacija. Ona je nastavila u istom tonu: njena neslaganja u odnosu na dosadašnjeg predsednika Francuske leži u slobodnoj trgovini i konkurenciji štetnoj za samu Francusku, nemogućnost da se zaštite francuski potrošači i radnici zbog jeftine radne snage iz drugih evropskih zemalja, delokalizacija preduzeća iz zemlje na ovo prošireno tržište, itd… Pa ipak, ona ne smatra da sve države imaju isti odnos u odnosu na EU kao makronova Francuska. Primećuje da, npr: Nemačka uvek gleda da zaštiti svoje potrošače i privredu unutar EU, i da ne primećuje da sama Francuska deluje usklađeno sa sopstvenim interesima. Ona se nadovezuje na ovu kritiku, osuđujući Makronovu “evrocentričnost” i govoreći da je to projekat sa perspektivom Francuske kao isključivo kontinentalne, ali ne i svetske zemlje. Poziva se na frankofoni svet, na prekomorske teritorije, na Afriku sa kojom, pored jezika, deli i zajedničku kolonijalnu istoriju.
Makron ovo stajalište vidi kao šizofreno, jer se Le Pen poziva na širi pogled Francuske prema svetu, a da ne želi da je integriše unutar samog kontinenta. On to smatra licemernim, a sveobuhvatnu politiku Le Penove osudio kao projekat zatvaranja i povlačenja u sebe.
Pa ipak, primećuje se promena kada je reč o Le Penovom odnosu prema EU. Na pitanje novinara da li se zalaže za izlaz iz EU kao što je to bio slučaj ranijih godina, Le Pen odgovara da ne, već da želi da promeni samu srž i suštinu ove političke organizacije. Uz to, naglašava razliku između Evropske unije i Evrope, te naglašava svoju privreženost svom evropskom identitetu, ali da to nije sinonim za politički projekat afirmisanog u Mastrihtu 1992.
VERSKI SIMBOLI
Neizbežno je bilo da se i u ovoj debate dva predsednička kandidata dotaknu pitanja francuskog sekularizma i verskih simbola na javnom mestu. Le Pen je svoj dobro poznat stav prema islamizmu isticala i ovaj put. Ona je naglasila da želi da zaustavi dalju islamizaciju Francuske, te da država mora imati adekvatan odgovor naspram onih koji krše pravila i zakone zemlje u kojoj žive. Naravno, osnov za francuski sekularizam ističe se pre svega u francuskom zakonu iz 1905. koji odvaja crkvu od države, i na koji se prirodno i Makron i Le Pen pozivaju. Akcenat ove debate kada je sekularizam u pitanju jeste Le Penova želja za ukidanjem svih verskih simbola na javnim mestima. Svakako, treba imati u vidu da bi se ovakav predlog pre svega odnosio na pripadnike verske zajednice koja se u najvećem broju kreću odeveni u feredži.
Njen protivkandidat se ovakvom predlogu protivi po više osnova. To je predlog “koji se kosi sa prosvetiteljstvom” i konceptom slobode iz Francuske revolucije na koji se stalno poziva. Pored tog kako navodi “moralno problematičnog” preloga, mišljenja je da bi tako nešto “izazvalo građanski rat u nekim delovima zemlje”. Iz konteksta, tu se pre svega misli na one delove zemlje u kojoj žive pripadnici različitih verskih zajednica u velikom broju, a to su pre svega periferije velikih gradova. On jasno pravi distinkciju između javnog prostora, u kome imate pravo da istaknete svoje versko opredeljenje, i institucija od javnog značaja kao sto su škole, u kojima se formatira svest budućih građana, i u kojima isticanje bilo kakvog religijskog predznaka nije dopušteno. Makron ističe, čime želi da da snagu sopstvenoj argumentaciji, da bi eventualnim zakonom o zabrani isticanja verskih simbola Francuska postala prva zemlja na svetu koja čini ovako nešto.
ZAKLJUČAK
Jedna zanimljiva interaktivna anketa, sprovedena pred samu predsedničku debatu u francuskim novinama Figarou, na pitanje “Da li će na vaš izbor glasanja uticati debata dva predsednička kandidata ?” – pokazuje, da na uzorku od oko 140 000 ljudi, 85% njih ishod same debate neće opredeliti za izbor kandidata kome će poveriti svoje poverenje. No ipak, 15% njih je odgovorilo pozitivno na pitanje, što nije mali broj imajući u vidu da u izbornim anketama, Makron u proseku vodi sa 55% potencijalno osvojenih glasova , prema 45% koliko bi osvojila Le Pen.
Jedno je sigurno: iako pouzdanog odgovora možemo imati tek 24. uveče, ovaj drugi krug predsedničkih izbora neće biti svakako tako uverljiva razlika za pobedničkog kandidata kao što je to slučaj bio pre pet godina. I tome je nesumnjivo doprinela ublaženija retorika Le Pen, što pokazuje i ova debata, ali i nesumnjivo plod veoma teških i kriznih vremena za samu Francusku i čitav svet.
“Ko god da pobedi, zemljom će se teže vladati u narednih pet godina”, izjavio je politički analitičar Kloi Morin. “Ako Emanuel Makron bude reizabran, parlamentarni izbori bi trebalo da dovedu do toga da radikalnije pozicije budu prilično loše zastupljene u Parlamentu. Oni će stoga biti više u medijskoj opoziciji ili na ulici nego u parlamentarnoj opoziciji”. Uzdržanih će verovatno biti više u ovu nedelju nego u prvom krugu (26,31%). U svojim poslednjim istraživanjima instituti Ifop i Ipsos procenjuju da je uzdržanih između 26 i 28 odsto, što je ispod rekorda za drugi krug 1969. godine (31,1 odsto).
U dve francuske opštine sutra će glasati elektronski, dok će ostali delovi države glasati uz pomoć papirića. Oko 70% čitalaca lista Figaro, smatra da je ova kampanja bila poprilično dosadna, nebitna i ne toliko odlučujuća. Prema posljednjim analizama Economista, 56% anketiranih će sutra glasati za Makrona, dok 44% za Le Penovu. Izborne jedinice se otvaraju u 8 časova, a rezultati izlaznosti biće saopšteni u 12 i 17 časova.
Predsednička kandidatkinja Marin le Pen je u svojem poslednjem obraćanju pre drugog kruga predsedničkih izbora istakla da su ovi izbori važni, jer je “borba protiv čitavog sistema”. Ocenila je da su svi stavili u službu Makrona, čak, i Sarkozi i Melanšon. Smatra da je Makron kriv za proteste “žutih prsluka”, nezadovoljstvo kod policajaca i vatrogasaca, kao i za veliki broj nezaposlenih. “Ako Makron pobedi nastaće potpuni haos u državi. Ankete lažu, narod glasa i narod pobeđuje”, zaključila je Le Pen.
Predsednici vlada Nemačke, Španije i Portugal Olef Šolc, Pedro Sančez i Antonio Kosta ocenili su delovanje Le Pen kao nedemokratskim. U oni su u izjavi za Mondo ocenili da je Evropi potrebna Francuska koja brani pravdu i suprotstavlja se autokratama kao što je Vladimir Putin. Dodao je da je potrebno očuvanje slobode i demokratije. Zaključuju da bi za Evropsku uniju bio poguban “još jedan bregzit”, jer je stvoren kolaps u Evropi.
Predsednički kandidat Emanuel Makron je u svojem poslednjem obraćanju građanima uočih nedeljnih izbora poručio da su izbori jako važni. Smatra da ne sme da se ponovi “američki scenario” kada je predsednik postao Tramp ili “britanski scenario” kada su građani Velike Britanije izglasali izlazak iz Evropske unije. “U nedelju se bira između napuštanja Evrope ili ne. Ostali smo jedinstveni tokom ovog teško perioda, to mora da se nastavi”, poručio je Makron.
Kada govorimo o istorijskom kontekstu i rađanju Francuske Pete Republike neizbežno je ime njenog tvorca Šarla de Gola. Pobuna u Alžiru i borba za nezavisnost započela je 1954, a eskalirala do 1958. godine. Kriza je uzela maha, a francuska vojska je maja mesec 1958. godine formirala “Komitet javnog spasa“ koji je predvodio general Masi, koji 13.maja te godine upućuje poziv Šarlu de Golu da se vrati na vlast. Dva dana kasnije, De Gol je istakao da je spreman da preuzme vođenje Francuske. Početkom juna, postao je poslednji predsednik vlade Francuske Četvrte republike, a istovremeno je počeo da radi na novom Ustavu – Pete Republike.
Takav redosled događanja pružio je priliku De Golu da novi ustav kreira u skladu sa sopstvenom političkom vizijom. Heroj Francuske iz Drugog svetskog rata imao je veliku popularnost i bio omiljen u narodu. Bio je veliki kritičar “politikanstva“ i načina na koji su funkcionisale političke partije, koje neretko svoj lični interes stavljaju iznad interesa zemlje i smatrao je da je rešenje u snažnoj ličnosti šefa države koji će imati veća ovlašćenja. De Gol je imao stav da će apsolutna dominacija predsedničke figure biti garancija stabilnosti i moći države. Njegove ideje i danas su okosnica ustavnog položaja koje predsednik ima u Francuskoj. U tom periodu, krajem pedesetih godina prošlog veka, predsednički sistem nije mogao biti sproveden po principu koji je danas prepoznatljiv u političkim sistemima mnogih država.
Ustav Francuske Pete Republike je u sebi sadržao brojne elemente parlamentarnog režima, sve do Ustavne promene iz 1962. godine. De Gol je rizikovao odlučujuću da referendum o ovom ustavnom pitanju pretvori u plebiscit čime je doveo u pitanje svoju funkciju. Od tada će svi francuski predsednici biti birani na neposrednim izborima što će im omogućiti da crpe ogroman legitimitet i sačuvaju prevlast svoje funkcije.
Nakon izbora decembra 1958. koji su bili indirektni, 1965.godine održani su prvi direktni izbori, a glavni oponent De Golu bio je Fransoa Miteran koji će i u naredne tri decenija biti jedna od najvažniji političkih ličnosti Francuske. De Gol je te izbore pobedio sa 55,2% osvojenih glasova, naspram Miteranovih 44,8%.
Novi mandat doneo je podjednako uzburkana dešavanja, naročito na spoljnopolitičkom planu. Februara 1966. De Gol je nezadovoljan pozicijom Francuske, povukao svoju zemlju iz zajedničke NATO komande. Šestodnevni rat u Izraelu, kao i građanski rat u Nigeriji, bila su pitanja sa kojima se De Gol suočavao. Penzionisao se 1969. godine nakon poraza na referendumu o pretvaranju Senata u savetodavno telo. De Gol nije želeo da vlada bez podrške naroda. Na predsedničkim izborima pobedio je Žorž Pompidu koji je u drugom krugu „potukao“ Alaina Pohera, osvojivši 58,2 procenta spram 41,8% koliko je dobio Poher.
Ako govorimo o potencijalnim nedostacima pozicije predsednika u Francuskoj, onda je to svakako u slučaju kohabitacije ili nedovoljnog broja poslanika u parlamentu. Prvi koji je to osetio bio je treći predsednik Pete Republike Valeri Žiskar D’Esten koji je tu funkciju obavljao od 1974. do 1981. godine. D’Esten je na izborima 1974.godine sa 50,8% tesno pobedio Fransou Miterana sa 49,2% kome je to bila druga izgubljena predsednička trka. On je bio lider Nezavisnih republikanaca koja je bila manjinski partner u degolističkoj koaliciji. Suočen sa ovakvim uslovima nikada nije imao apsolutnu podršku parlamentarne većine, tako da nije mogao da odlučuje o svemu.
Takav položaj D’Estena uticao je da se na izborima 1981. ponovo susretne sa starim rivalom – Fransoom Miteranom, koji ga je ovog puta pobedio. Miteran je sa svojim sloganom “Mirna snaga“ uspeo da ostvari ono što mu nije pošlo za rukom prethodna dva puta. Sa dobijenih 51,8% posto podrške, Miteran se konačno uselio u Jelisejsku palatu i započeo svoj prvi sedmogodišnji predsednički mandat.
Jedan od lidera opozicije u Rusiji Aleksej Navaljni optužio je kandidatkinju za predsednika Francuske Marin le Pen da je bliska sa Putinovim režimom i pozvao glasače da u nedelju poverenje daju kandidatu Emanuelu Makronu.
Marin Le Pen je veliku podršku tokom kampanje dobijala od Viktora Orbana, premijera Mađarske. On je javno obznanio svoju podršku u predsedničkoj trci Le Penovoj u februaru ove godine. Trinaestog aprila, tri dana nakon prvog kruga predsedničkih izbora, Le Penova je istakla da ona i Orban dele istu viziju Evropske unije koja podrazumeva davanje većih ovlašćenja državama, a manje moći samoj Uniji. Ne samo da su bliski na osnovu ideološke orijentacije, već i po praktičnim merama i javnim politikama. Zapravo, bolje reći da je Le Pen mnoge stvari preuzela od mađarskog predsednika Vlade. Neke od stavki u njenom ovogodišnjem programu odgovaraju skoro pa u potpunosti odlukama mađarske vlade poput odluke o obradi zahteva za azil u inostranstvu ili odluka o podizanju stambenog kredita u iznosu do 100 000 evra za porodice nakon rođenja trećeg deteta.