Nameru da se kandiduje na predsendničkim izborima ostvario je u poslednjem trenutku i pedesetčetvorogodišnji Filip Putu (Phillipe Poutou). Već se kandidovao je 2012. i 2017. na kojima je osvojio 1,15% i 1,09% glasova ispred Nove antikapitalističke partije (Nouveau Parti anticapitaliste), koja je osnovana 2009. godine. Predstavnik je krajne levice, bivši je sindikalac i radnik automobilske industrije.
Iako je svega nekoliko dana pre isteka roka (4. mart) za predaju potpisa imao 342 potpisa podrška, uspeo je u poslednjem trenutku da skupi neopohodnih 500 i time obezbedio da se po treći put nađe na glasačkom listiću. Tokom kampanje za izbore 2012. godine ostao je nepoznat široj javnosti. Svoj program je potencirao na zahtevu da se ukine polupredsednički sistem i da se uvede parlamentaran sistem u kojem bi predsednik Vlade bila dominantna politička ličnost. Takođe, u svom programu zalagao se za veća radnička prava koje je želeo da poboljša kroz radničke zahteve i borbu. Bio je osmoplasirani od ukupno 10 kandidata na izborima 2012. i pozvao je birače da u drugom krugu glasaju protiv Nikolasa Sarkozija.
Tokom kampanje za izbore 2017. promovisao je zahtev za niže plate državnih funkcionera i borbu protiv korupcije. Ponovo je završio kao osmi, ali ovog puta u konkurenciji 11 kandidata. Iako je najavljiva da se neće kandidovati na izborima 2022, ipak je ušao u još jednu predsedničku trku.
Bio je učesnik protesta “Žutih prsluka” protiv aktuelnog predsenika Emanuela Makrona. Istovremeno promovisao je i besplatan javni prevoz. Na izborima za Evropski parlament nije uspeo da osvoji dovoljan broj glasova za mandat.
Putu je izbarni lokalni zvaničnik u Bordou (Bordeaux) gde se trenutno zalaže za glasačko pravo stranaca u Francuskoj, za minimalne neto mesečne zarade od 1 800 evra i za povećanje redovnih prihoda od 400 evra zbog skoka cena nekretnina, hrane i energenata. Smatra da je potrebno smanjiti radno vreme na 32h nedeljno, da je potrebno smanjiti broj radnih dana na četiri, ali i uvesti jedan radni vikend mesečni. Oštar je protivnik prekovremenog rada i promiviše šetnedeljni plaćeni odmor. Ipak, smatra da je potrebno povećati i starosnu granicu za penziju.
Smatra da je potrebno posebnu pažnju posvetiti lokalnim bolnicama u ruralnim sredinama. Cilj mu je da obuči i zaposli oko 200 hiljada bolničkih radniha i da uspostavi preko 100 000 bolničkih mesta.
Protiv je daljeg uvođenja sankcija Rusiji i protivi se širenju NATO-a. Ipak, smatra da se ruska vojska mora povući iz Ukrajine i da je potrebno poštovati pravo naroda na samoopredeljenje. U okviru ekološkog programa zalaže se za izlazak Francuske iz nuklearne energije u narednih 10 godina i prelazak na obnovljive izvore energije.
Žan Lasal, lider političke partije Resistons jedan je od predsedničkih kandidata koga vrlo često zbog svojih izjava nazivaju ekscentričnim. Rođen je u porodici putujućih stočara u selu koje se nalazi u dolini Pirineja što je imalo veliki uticaj na njegova politička stremljenja. U politički život ulazi rano i već u 21. godini postaje gradonačelnik u svom Lourdios-Ichère. Posle dugog delovanja na lokalnom nivou 2002.godine postaje poslanik u Narodnoj skupštini gde predstavlja četvrtu izbornu jedinicu departmana Pirineji-Atlantik. Takođe, od 2002. godine bio je jedan od predvodnika Svetskog asocijacije planinskih ljudi koja je aktivna u više od 70 zemalja širom sveta u cilju zaštite planina i zastupanja prava planinskih naroda što delom objašnjava i njegovu povezanost sa prirodom koja se istakla kroz njegovu političku platformu i značajne reakcije i delovanja na lokalnom planu.
Lasal smatra da je za dosadašnji debakl čovečanstva, kapitalizam jedan od glavnih krivaca i da je zobg toga moć koncentrisana uglavnom u okviru najvećih multinacionalnih korporacija. Kapitalizam i centralno planiranje ne mogu da zaustave sve loše oblike globalizacije koji vrlo brzo doveli do uništavanja ruralnih područja i nezaposlenosti. Dugo je bio posmatran kao desna uka Fransoa Bajrua jer je bio predsednika Generalnog veća atlantskih Pirineja pod njegovim predsedavanjem. Bio je i član Demokratskog pokreta Modem sve do 2017.godine dok se nije pojavio kao kandidat na predsedničkim izborima na čelu stranke Resistons. Kandidatura 2017.godine temeljila se na desnom centru, agrarizmu i ekološkoj održivosti. Dobio je podršku gradonačelnika ruralnih područja kao i 708 sponzorstava od neophodnih 500. Tada je osvojio 1,21% glasova u prvom krugu.
Zanimljive su neobične metode i postupci koji su ovog kanditata vodile kroz sva politička dešavanja. Godine 2006. Lasal odlučio se na štrajk glađu zbog zatvaranja fabrike koja je bila deo njegove izborne jedinice. Štrajk od 39 dana doveo je do popuštanja japanske firme Tojal koja se oglasila sa uverenjem da će nastaviti da ulaže u tu oblast i da fabrika neće biti zatvorena. Poznat je i po kampanji pešačenja u susret francuskom narodu koja je 2013. obuhvatala marš od 6 000 kilometara. “Gde god sam otišao, bio sam svedok krize životnog standarda, gubitka identiteta i gubitka osećaja za zajedničku sudbinu“. Smatrao je da je situacija podjednako loša i u gradovima i na selu. Skepticizam prema globalizaciji, nepoverenje u političare i latentni rasizam bili su uobičajeni među ljudima sa kojima je razgovarao.“ Još jedna zanimljivost koja je obeležila ovog kandidata ostala je upamćena od juna 2003.godine kada je ustao u Narodnoj skupštini i krenuo sa pevanjem himne Pirineja Se canto protestujući protiv Sarkozija i njegove objave koja se odnosila na smeštaj 23 žandarma radi čuvanja tunela Somport koji povezuje Francusku i Španiju putem Pirineja.
U novembru 2018. ponovo je izazvao neodobravanje Skupštine ometajući njen rad oblačenjem žutog prsluka u znak podrške pokretu žutih prsluka što je rezultovalo i kaznom od 1 500 evra.
Sadašnjom kandidaturom on se ponovo zalaže za održavanje lokalnih javnih usluga i podsticanje lokalnih inicijativa. Stavlja naglasak na očuvanje biodiverziteta i odgovornost u upravljanju javnim dobrima. Pritom, za njega je veoma bitno preispitivanje učešća Francuske u evropskom budžetu. Reagovao je protiv nacrta Sporazuma o transatlantskoj slobodnoj trgovini kao i protiv zakona o istopolnim brakovima. Ističe da mu je jedan od značajnih ciljeva podnošenje svih evropskih zakona na raspravu i glasanje u Parlamentu. Saradnja sa afričkim državama treba da proširi njihovo bogatstvo kulturnim vezama sa Francuskom i donese napredak ne samo Francuzima već i afričkim narodima što je nazvao pravednom politikom prema Africi i svakom regionu koji zbog nafte biva iskorišćen i kom bivaju uništeni i iscrpljeni prirodni resursi. Ulaže sve napore da se Evropi vrati snaga jer je ona kako kaže već 30 godina bez vrednosti demokratije i odgovornosti koja bi dovela do stabilnogpolitičkog projekta. Naziva pravo na azil osnovnim ljudskim pravom i želi da ojača carinske i granične snage kako bi se sredio problem ilegalnih imigracija.
Kritički stav o sopstvenim nastupima i zapaženost u medijima dobio je i košenjem trave bez majice u predizbornim spotovima, kašnjenjem na političke nastupe na televiziji, nepoštovanjem zabranjenog parkiranja na pružnom prelazu što je odjeknulo brojnim novinskim kritikama 2020. U jednoj emisiji 2017. zbunio je novinare izjavom da nije ljubazan prema štampi jer je ne smatra „pluralističnijom“. često ume da se u javnosti predstavlja u kao „sin pastira i brat pastira“. Da li će Lasal ovaj put ispuniti svoj cilj i dati reč zaboravljenima, ispratićemo u narednom periodu.
Jedan od kandidata za predsednika Francuske je i Žorž ili Đorđe Kuzmanović. Rođen je u Beogradu 1973. godine, od majke Francuskinje i oca Jugoslovena. Pre nego što se posvetio vojnoj službi, bavio se humanitarnim radom u Ruandi i Kongu; nekoliko meseci je boravio i u Avganistanu. Po povratku u Francusku, nastavlja da se bavi humanitarnim radom te pomaže u nalaženju smeštaja za beskućnike. Potom sa nekoliko drugova osniva nevladinu organizaciju Drugi svet (Autremonde) gde upoznaje Benou Amona (kandidata za predsednika na izborima 2017. godine). Preko Amona upozanje Žana Lika Melanšona koji je tada još uvek bio član Socijalističke partije. Ipak, Melanšon 2008. godine napušta ovu stranku i osniva Stranku levice (Parti de gauche). Kuzmanović se iste godine pridružio Melanšonu. U stranci je vršio funkciju sekretara zaduženog za pitanja odbrane i međunarodne saradnje. Kada se Melanšon kandidovao za predsedničke izbore 2017. godine, Kuzmanović je bio jedan od portparola njegove kampanje, zadužen za gorenavedene oblasti. Na parlamentarnim izborima 2017. godine bio je jedan od kandidata na listi La France insoumise, ali nije dobio mandat.
Ipak, zbog nesuglasica u partiji i svojih kontroverznih izjava u vezi s migrantima, on biva isključen sa liste iste partije za izbore za Evropski parlamet; nakon toga zvanično izlazi iz stranke. Svoj politički pokret Suverena republika (République souveraine) osniva 2019. godine. U svojoj biografiji navodi da on nije čovek koji živi od politike i da ga ne zanima privatni interes. Ističe da snagu francuske države vidi u njenim različitostima i da je njegova prednost to što razume običnog čoveka i njegov svakodnevni život. Pored političke karijere, Kuzmanović je jedno vreme predavao na Univerzitetuma u Bordou i Versaju. Danas radi kao izvršni direktor u jednoj francuskoj kompaniji.
Svoju kandidaturu za predstojeće izbore je najavio u intervjuu za francuski list Marianne septembra prošle godine. Naglašava da je protivnik bloka ultraliberala i zagriženih evropejaca. Njegov stav je dominantno suverenistički te je tako skeptičan prema Evropskoj uniji, uticajima globalizacije i migrantima. Zalaže se za izlazak Francuske iz evro zone.Njegov izborni slogan je Vratimo kontrolu (Reprendre le contrôle).
Neki od najznačajnjih segmenata njegove izborne platforme tiču se stvaranja jake ekonomije, ekološke tranzicije i jačanja bezbedonosnog sektora. Posebno insistira na tome da se vrati poverenje između francuskog naroda i policije. Prema njegovom mišljenju, prioritet je stvaranje najsavremenijih digitalnih tehnologija i transformacija poljoprivrede koja bi garantovala pristojan prihod za poljoprivrednike i očuvanje životne sredine. Takođe, obećava povećanje plata nastavnicima i profesorima kao i veće uključivanje mladih u državne službe. U pogledu imigracije, zalaže se za strože granične kontrole i ukidanje šengenskih sporazuma u cilju sprečavanja ilegalnih migracija i trgovine ljudima i drogom.
Natali Arto je rođena u Pejrinu, depratmanu Rona, koji se nalazi u oblasti Overnja-Rona-Alpi, 1970. godine. Od profesionalnih kvalifikacija ima sertifikat za predavanje u tehničkim školama(CAPET), kao i dozvolu za predavanje predmeta iz disciplina ekonomije, prava i menadžmenta. Političko angažovanje započela je 1986. učlanjivanjem u omladinski pokret Komunističke partije (PCF), a nakon godinu dana učlanila se u trockističku partiju Radnička borba (Lutte ouvriere, LO). Prema njenim rečima članstvo u ovoj partiji došlo je kroz katolicizam, preko vaspitanja roditelja, koji su bili velikodušni ljudi, koje je pobudilo osećaj za pravdu i pomaganje drugima. Od 2008. do 2014. godine bila je poslanik u opštinskom odboru Vol-an-Valena (departman Rona), izabrana na listi Komunističke partije, a 2008. godine je takođe izabrana za portparola partije. Profesionalno zanimanje od 2011. godine joj je predavanje ekonomije u gimnaziji u gradu Obervile. Od 2012. godine je predsednički kandidat LO, tako da joj je ovo treći put da učestvuje na predsedničkim izborima.
LO je partija oko koje je okupljena internacionala Međunarodni komunistički savez (Union communiste international) u kojoj se nalaze trockističke partije koje su aktivne u devet država. Zalaže se za revolucionarnu promenu kapitalističkog sistema i uspostavljanje komunističkog društva. Ukidanje klasnog kapitalističkog sistema, eksporpacija privatne imovine velikih preduzeća i banaka i prevazilaženje tržišne alokacije resursa neophodno je kako bi se resursi i sredstva za proizvodnju upotrebili u interesu celokupnog društva, a ne sa ciljem bogaćenja manjine posednika krupnog kapitala na štetu naroda, kako unutar države tako i na međunarodnom planu sprovođenjem imperijalističke politike. Što se tiče programa u slučaju pobede na izborima Arto kaže da ga ne predstavlja zato što ne želi da bude menadžer sistema koji radi za bogate. Doduše s obzirom na prethodne rezultate od manje od 1% dolazak na vlast izbornim putem nije ni očekivan (treba napomenuti da je njena prethodnica Arlet Lagije beležila značajne rezultate od oko 1.5 miliona glasova na izborima 1997. i 2002). Kandidatura se više koristi kao sredstvo za širenje ideja komunizma i kritike sistemskih politčkih partija kako levog tako i desnog spektra, sa ciljem mobilizacije radnika i političkim usmeravanjem ka prevazilaženju kapitalističkog sistema i sprovođenju partijskog programa. Arto kaže da za LO izborni rezultati nisu bitni, već momenti kada ljudi izađu na ulice, kao 1995, 1968. i 1936. godine. Strategiju na terenu čini masovna kolektivna borba u vidu demonstracija, štrajkova, okupacije fabrika itd. koje zajedno sa radnicima sprovode aktivisti partije.
Sam program sadrži konkretne ekonomske zahteve za koje se treba izboriti ovom kolektivnom borbom : povećanje plata, socijalnih davanja i penzija na minimum od 2000 evra neto uz indeksovanje dohotka u skladu sa povećanjem cena. Nulta nezaposlenost zbog raspodele rada između svih (broj nezaposlenih u Francuskoj je oko 3 miliona, a ako se računaju sve kategorije ljudi koji traže posao taj broj je oko 6 miliona), kao i zbog njegove alokacije tamo gde je najpotrebniji, a ne tamo gde ostvaruje najveći profit. Takođe se zalažu za radničko samoupravljanje i kontrolu preduzeća, kao i svih njihovih finansijskih sredstava i računa, čime bi se omogućila puna zaposlenost i visoke plate (samo 40 najznačajnijih firmi koje se kotiraju na francuskoj berzi ostvarilo je profite od 137 milijardi u 2021. godini.). Na visoke plate se često prigovara da idu na štetu malih preduztnika, ali time se zanemaruje uticaj velikih preduzeća koja u većini slučajeva određuju niske cene po kojima mala preduzeća ne mogu da budu konkurentna.
F
U vezi sa migrantskim pitanjem Natali Arto naglašava njegov klasni karakter, odnosno zajedničku suprotstavljenost radnika kapitalističkom sistemu. Bez migranata radovi na građevini, u bolnicama, aerodromima, hotelima, obezbeđenju, transportu, automobilskoj industriji, agroindustriji.. ne bi funkcionisali. Natali Arto kaže: “Radnici migranti su mnogo korisniji za, i više integrisani u društvo nego Le Penova, Zemur, Pekres i kapitalističke gazde kojima služe. Kao odgovor na parolu “Francuzi na prvom mestu”, Arto poziva da budemo mnogi koji će reći “plate na prvom mestu”, “zaposleni na prvom mestu”, “penzije na prvom mestu”, “interesi radnika na prvom mestu”. Ovo ne znači da se zanemaruju teroristički napad i islamski fundamentalizam koji ljude navodi na ovakve užasne činove. Ovi zločini se osuđuju zajedno sa fundamentalistima koji pretenduju na to da predstavljaju sve muslimane, koji se sa pravom osećaju stigmatizovanim, a zatim nameću svoj pogled na svet celoj zajednici. Ekstremna desnica je druga strana ovog novčića koja se koristi rasističkom i ksenofobnom stigmatizacijom stranaca, od kojih velika većina ne zastupa takva verovanja, kako bi ojačala nacionalna jedinstvo i privrženost republici, dok je ta ista republika i poredak koji podražava izvor nedaća miliona radnica i radnika nezavisno od nacionalnosti, religije ili boje kože, kako unutar Francuske, tako i u državama koje podjarmljuje svojom imperijalističkom politikom, u većini slučajeva njene bivše kolonije iz kojih migranti i dolaze. Suprotstavljanje terorizmu unutar Francuske i drugih država Zapada je neodvojivo od suprotstavljanja imperijalističkoj politici tih država. Varvarizam terorista u njihovim napadima je odraz varvarizma koji svakodnevno trpe žrtve imperijalističke politike u državama Bliskog Istoka i Afrike. Ne samo što je terorizam odraz imperijalizma već i jedna od njegovih logičnih posledica, jer upravo haos i razaranje u ovim državama predstavljaju plodno tle za ovakav vid radikalizacije. U krajnoj linij najveće žrtve na obe strane su civili, a najveći dobitnik je buržoazija imperijalističkih država.
Ne treba puno toga dodati na gore navedenu kritiku imperijalizma da bi se dobila kritika vojnog saveza NATO koji je jedan od glavnih stožera takve politike od svog osnivanja. Što se tiče Evropske Unije LO smatra da je ujedinjena Evropa značajan istorijski događaj, ali da je izvršena samo parcijalno, ujedinjavanjem samo onih delova koji su korisni za promet robe i kapitala. Uporedo sa zalaganjem sa ujedinjenje, brisanje granica i veću centralizaciju velike kapitalističke grupe ostale su vezane za svoje države radi podrške u vidu subvencija i poreskih olakšica, ali i diplomatskih i vojnih interevencija u drugim državama. Odnosi koji vladaju unutar Evropske Unije nisu drugačiji od onih koji postoje u ostatku imperijalističkog sveta. Slabe države su podređene imperijalističkim državama, počevši od Francuske i Nemače i grupama koje u njima dominiraju. Paravan “demokratskih” institucija slabo prikriva njihovu dominaciju, kako direktno nad nerazvijenijim državama EU, tako i nad njenom celokupnom populacijom. U skladu sa svojom trockističkim pozicijima i internacionalizmom LO se zalaže sa stvaranje Sjedinjenih socijalističkih država Evrope, s tim što bi ove države bile uspostavljene na principima radničkog samoupravljanja, participacije celokupne populacije u donošenju odluka, kao i demokratske kontrole svih izabranih na političke položaje. Odbacuju bilo kakvu povezanost njihov ideja i ciljeva sa staljinističkim modelom za vreme koga se Sovjetski savez degenerisao u birokratizovanu diktaturu, namećući taj model ostalih državama Istočnog bloka i ostalim komunističkim partijama Kominterne.
Zakon profita i imovina kapitalista su glavne prepreke za zaustavljanje pandemije korona, kao i mnogih drugih bolesti za koje postoji lek, a od kojih godišnje umiru milioni ljudi. Farmaceutske kompanije su se tokom pandemije bogatile na račun zdravlja ljudi, dok inicijative za ukidanje prava na patente za vakcine još uvek nisu urodile plodom, uprkos tome što su farmaceutske kompanije dobile izdašnu pomoć za razvoj vakcine od strane države. Podela na centar i periferiju odrazile se i u broju vakcinisanih pa je tako u Africi vakcinisano manje od 10% stanovništva, što dodatno podstiče pojavljivanje novih sojeva virusa. Lutte ouvriere je takođe na svom glasilu u julu prošle godine izjavila da je protiv prisilne vakcinacije i kovid propusnica. Tvrde da su vakcine značajno sredstvo da se spreči pandemija, ali da se politikom obavezne vakcinacije prikriva kriminalan način na koji se vode bolnice za vreme pandemije, kao i monopol farmaceutskih kompanija, koji prouzrokoje gore navedene probleme sa patentima. U saopštenju se navodi da je ova Makronova politika način da se prikriju hronični problemi zdravstvenog sistema koji ima ozbiljan manjak sredstava i radnika i da se odgovornost prebaci na nevakcinisane, kao i da se olakšaju ucenjivanja i otpuštanja radnika. Takođe se ukazuje na nedostatke politike masovne vakcinacije samo u državama centra s obzirom na pojavljivanje novih sojeva u državama gde je stopa vakcinacije niska. Ova politika je naišla na osudu kako zbog posledica po zdravlje ljudi, tako i zbog toga što je organizacija zastupala suprotan stav u svojim tekstovima iz prethodnih godina, tako da se sadašnji stav tumači kao politički opurtunizam.
Bilans kapitalizma u oblasti ekologije je katastrofalan. To je ekonomski sistem koji dovodi do teškog zagađenja, rasipanja energetskih i rudnih resursa cele planete, vođeno profitom, naravno. Ekologija je sada deo marketinške strategije velikih preduzeća koja se utrkuju da obezbede oznake “zelenog poslovanja” i “održivog razvoja”. Državne politike se svode na poreze koji se koriste za subvenciju zelene tranzicije, kako se ne bi smanjila “kompetetnost”, čiji teret najviše pada na siromašnije delove društva. Da bi se kapitalisti složili da se angažuju oko ekologije mora da im se isplati da to rade. Politika “zelenih” partija u mnogim evropskim državama takođe pokazuje jasnu poziciju saveza sa establišmentom kao i aktivno zagovaranje imperijalistčke politike (setimo se samo “zelenog” Joške Fišera 1999. godine). LO smatra da je za sva ekološka pitanja neophodna usklađena i planska politika, što je upravo nedostatak kapitalizma u kojem se ništa ne organizuje, predviđa i usklađuje na nivou društva, već vladaju takmičenje i partikularni interesi. O nedostatku odgovornosti i koordinacije privatnih interesa više nego dovoljno govori činjenica da kapitalizam razvija svemirski turizam za milijardere uprkos zabrinjavajućem nivou globalnih problema. Dokle god se prihvata kontrola krupnih kapitalista nad ekonomijom, priča o borbi protiv klimatskih promena ostaje mrtvo slovo na papiru.
Lutte ouvriere ostaje jedina revolucionarna partija na francuskoj političkoj sceni, pored nedavno osnovane Revolution Permanente, bivše trockističke frakcije NPA(Nouveau parti anticapitaliste) čiji kandidat, železničar marokanskog porekla Anas Kazib, je stekao značajnu popularnost među radnicima prethodnih godina. LO nema značajnu glasačku podršku prethodnih 10 godina, a ona se ne očekuje ni na aktuelnim izborima, što može da se objasni sve većim naglaskom na bezbednost i imigracije, koje nisu među jačim levičarskim temama, ali i podrške Melenšonu od strane sve većeg broja glasača ekstremne levice. Ipak snaga ovih partija je u njihovoj militantnosti i angažovanju na terenu sa radnicima kao i u beskompromisnoj kritici celokupnog sistema, što neretko nailazi na podršku od strane ljudi koji su razočarani političkom ponudom i institucijama sistema uopšte.
Harizmatični lider komunista, Fabijan Rusel i kandidat za predsedničke izbore 2022.godine ističe da se predstavlja kao kandidat mladih i radničke klase. Ovaj kandidat vrlo često nalazi se u centru medijskog prostora kako zbog svojih osuda upućenih i samoj levici tako i brojnih drugih kontroverznihizjava.
Fabijan Rusel rođen je 16.aprila 1969.godine u Betjunu u porodici koja ga je svojim delovanjima podstakla na dalja komunistička ubeđenja. Otac mu je bio novinar i dopisnik lista L humanite u Vijetnamu, a u periodu pre toga i prvi zamenik komunističkog gradonačelnika Betjuna, Žaka Melika. U ovom listu Lhumanite Fabijan je započeo svoj rad u novinama koji ga je kasnije doveo do nekoliko godina rada u ovoj oblasti kao i snimateljskoj gde je stekao pozamašno iskustvo. Upravo to iskustvo omogućilo mu je da se od 1997.do 2001.godine pridruži i radi u kabinetu Mišel Demesin, državne sekretarke za turizam. Prvo je radio za Žan-Žaka Kandelijea, komunističkog poslanika u 16. okrugu Severa, a nakon što se seli iz Pariza postaje parlamentarni ataše Alena Bokea, još jednog od komunističkih poslanika sa severa. Iz njegove mladosti još možemo istaći članstvo u Pokretu mladih komunista Francuske kao i aktivno učešće u borbi protiv aparthejda i zalaganju za oslobođenje Nelsona Mandele. Godine 2010. dobija poziciju resornog sekretara federacije Severa i članstvo u Nacionalnom savetu PCF-a. Od tada kreću dalji politički pohodi gde nakon što biva izabran za zamenika za sever 2017.godine postaje i nacionalni sekretar PCF-a od 25.novembra 2018. godine nasledivši Pjera Lorana. U maju 2021. izabran je za kandidata Komunističke partije za predsedničke izbore 2022. godine.
Fabijan žali što levica nije glasnija u javnosti. Podseća da su jednakost i socijalna pravda bitni faktori njegove politike koji će podstaći i pomoći pre svega mladima da budu aktivniji i angažovaniji po mnogim pitanjima. Jedno od glavnih dostignuća na koje ukazuje jeste želja za renacionalizacijom određenih sektora isključivo misleći na energetiku. Bitna stavka koja će pokrenuti i ostale oblasti je usmerenost na nuklearnu energiju, ograničavanje korišćenja fosilnih goriva ako ne i apsolutno oslobađanje. Fabijan smatra da je upravo ozbiljna posvećenost ulaganju u nuklearnu energiju način za snižavanje cena struje. Kontrola nad ovom oblašću za koju se on vrlo jasno zalaže izaziva brojne kritike njegovih konkurenata. Rusel najavljuje povećanje minimalnih zarada koje dostiže 1500 evra, strožije zakone koje se odnose na bezbednost i imigraciju. Takođe, značajno je čuti da je ovaj kandidat i jedan od onih koji uvažavaju i otvoreno podržavaju sekularističke težnje. Pored nacionalizacije banaka i kompanija ističe svoj zahtev za reformama kojim bi bile podvrgnute javne službe. Povećanje zaposlenih državnih službenika državnim službama prati i zahtev za smanjenjem starosne granice za odlazak u penziju što bi omogućilo bolju akumulaciju u radu. Poznat je slučaj iz 2020. kada je Fabijan oštro osudio projekat vlade usmeren na penzione reforme upravo zato što smanjenje penzija po njegovom mišljenju ne sme biti dopušteno, a čak i da se razmatra o tom pitanju za tako nešto bi se morao omogućiti referendum.
Njegov stav prema Evropi nije veoma zahvalan već veoma zajedljiv sa kritikama upućenim sukobljavanju francuskih i poljskih radnika. Zamerke su upućene i Evropskoj centralnoj banci zbog takozvanog covid duga i to se mora rešiti njenom direktnom pozajmicom uz nultu kamatu umesto trenutne situacije gde tržište koristi ovu situaciju i diktira ovim putem i sam tok političkih izbora. Evropa ne treba da bude mesto suprotstavljanja već koordinacije i saradnje, a zahtevima za smanjenje javne potrošnje svake države i iskorišćavanjem njihovih prirodnih resursa ona izaziva nepogode i osiromašuje svoje državljane. Rusel smatra da Evropa pravi greške i u pristupu kovid pandemiji jer je dostupnost vakcine za sve narode neefikasna i da je potrebno svakome omogućiti da se osloni na sopstvenu proizvodnju što bi se podstaklo ukidanjem evropskih patenata. Oporezivanje kapitala i njegovo stavljanje u službu nacije je ono što je neophodno da bi se poboljšao zdravstveni sistem, a sve nadoknade u ovom polju uspešno bi se ostvarile izgradnjom jakog i održivog sistema socijalnog osiguranja.
Smatra da je potrebna saradnja levice iako se izričito ograđuje od Žan Lika Melanšona nakon dve predsedničke kampanje sa La france insoumnise i ne podržava njegovu politiku, jer smatra da je potrebna inovativnija, koja će stručnije i savršenije odgovoriti na nove izazove zalaže se za dijaloge između svih strana levice jer samo zajedničkom saradnjom se ona može probuditi iz zatišja u koje je javnost postavila. Ankete mu za sada ne predviđaju više od 4% iako se po nekim istraživanjima nalazi ispred socijalističke kandidatkinje Idalgo. Naglašava zahtev za napuštanjem integrisane komande Nato-a i izražava stav da je za Francusku bitno da izrazi svoje mišljenje o ulasku Ukrajine u NATO. Takođe, Fabijan otvoreno govori o tome da imigracija ne pospešuje nazaposlenost Francuza nego da bi politiku azila trebalo proširiti u skladu sa otvorenim klimatskim izazovima koji postoje. I dok svoj uspon proglašava komadićem neba koji se otvara i najavljuje oduševljenje novom transformisanom i radničkom Francuskom pojavljuju se i njegove različitezanimljive izjave. Tako možete čuti njegovo pohvaljivanje francuske kuhinje kao izraz žestokog otpora aktivistima koji u cilju zaštite životne sredine žele da promene francuski način života i odviknu Francuze od mesa. Moj uspon je započeo sočnim odreskom, rekao je Fabijan i učinio jednu banalnu izjavu uzrokom žestokih kritika na levici.
Kandidat Zelenih (Europe Ecologie – les Verts) za predstojeće predsedničke izbore je Janik Žado (Yannick Jadot), nekadašnji aktivista organizacije za životnu sredinu Grinpis (Green Peace). Janik se nakon završenih studija ekonomije, okreće nevladinom sektoru; radio je u nevladinim organizacijama u Burkini Faso i Bangladešu, a nakon toga se 2002. uključio u Green Peace France gde je postao direktor kampanje. Već 2008. godine napušta Green Peace i postaje suosnivač Europe Ecologie. Bolji poznavaoci francuskih političkih prilika bi Žadoa pre opisali kao večitog aktivistu nego kao čoveka kojeg je obeležila duga politička karijera.
Jedan je od zastupnika u Evropskom parlamentu na listi Group of the Greens/European Free Alliance gde je prvi put izabran 2009. godine. Član je Komiteta za životnu sredinu, javno zdravlje i bezbednost hrane i zamenski član Komiteta za međunarodnu trgovinu. On je uoči predsedničkih izbora 2017. pobedio na predizborima ekoloških organizacija i partija, ali se povukao u korist scojalističkog kandidata Benoe Amona (Benoît Hamon). Ipak, ove godine povlačenje nije bila opcija. On je na unutarstranačkim izborima tesno pobedio protivkandidatkinju Sandrinu Ruso osvojivši 51,03 odsto glasova. Žado je pokušavao da privuče podršku stranaka leve orijentacije i da sa njima uspostavi novi politički blok. Međutim, taj pokušaj je propao.
U intervjuu za pariske Nedeljne novine obećao je da će nastojati da smanji uticaj predsednika države na javne institucije. Isticao je da predsednik Francuske mora biti garant vladavine prava, osnovnih sloboda i zaštite okoline. Pored toga, zalaže se za uvođenje sedmogodišnjeg mandata (umesto sadašnjeg petogodišnjeg) i ukidanje reizbora predsednika.
Žado je više puta isticao da, ukoliko pobedi na izborima, prioritet bi mu bila poljoprivredna tranzicija. On se zalaže za napuštanje fabričke poljoprivrede i podizanje standarda francuskih poljoprivrednika. On smatra da bi to omogućilo i veću proizvodnju organske hrane u Francuskoj. Zauzima veoma čvrst stav po pitanju zloupotrebe poljoprivrednih subvencija i ističe da je potrebno formulisati nove dizajne javnih politika čija implementacija neće ostaviti trajne neželjene efektne na životnu sredinu i klimu. Jedna od njegovih ideja, koja je produbila interesovanje za njegovu predsedničku kandidaturu, je legalizacija asistiranog samoubistva. Ukoliko bi ovog aprila pobedio, ova ideja bi svakako imala velike šanse da bude predmet rasprava. Inače, eutanazija je zabranjena zakonom u Francuskoj, mada pacijenti koji boluju od smrtne bolesti i najčešće umiru u mukama, mogu zahtevati sedative radi umanjenja bolova. Žado je svoj stav objasnio time da bi slobodno ljudsko biće trebalo da ima pravo da izabere kako želi da okonča svoj život, što trenutno nije moguće.
U francuskoj javnosti je poznat kao kritičar Emanuela Makrona i njegove ekološke politike. Janik je u gostovanju za Jelisej 2022 februara ove godine istakao da Makron nije ništa uradio po pitanju ekologije. Istom prilikom je rekao da ni Makron ni predstavnici Vlade nisu hteli da se suoče sa njim i pristanu nadebatu; razlog je, prema Žadou, očigledan – oni nemaju dovoljno iskustva i znanja po pitanju ekoloških problema i rešenja istih. Prema njegovim rečima, država je kriva za klimatsko nečinjenje tokom 5 godina mandata Makrona. U istom gostovanju izneo je još nekoliko ideja vrednih pažnje; Žado je najavio svoj plan koji podrazumeva da se mladim ljudima od 16 do 25 godina omogući da neograničeno putuju svim vidovima javnog prevoza i samouslužnim biciklama sa samo jednom karticom. Obećao je da će zabraniti lov vikendom i tokom škoskih praznika kao i da će se cena lovačke dozvole udvostručiti. Naglasio je da je budućnost planete u obnovljivoj energiji i kako će raditi na tome da svako naselje u Francuskoj ima projekat takve prirode.
U francuskim medijima se često prenose njegove izjave o desničarskim kandidatima. Optužio je Erika Zemura (Éric Zemmour), lidera stranke Ponovno osvajanje (Reconquête), za antisemitizam i obnavljanje Višijevske Francuske. Čuvena je njegova izjava: Zemur nosi nagone smrti, ja nosim nagone života. Zemur pokušava da pomiri deo Francuske sa Petenom, sa antisemitizmom. Ono što otac Le Pen nije uspeo da uradi, Zemur uspeva da uradi. Postavlja se pitanje da li ovaj kandidat ima šanse da porazi desničarske kandidate koji po istraživanjima javnog mnjenja za sada najbolje stoje? Treba biti oprezan u davanju definitivnih procena, međutim, ankete nijednom levičarskom kandidatu ne daju više od 10% glasova. Sam Žado za sada može da računa na 5% glasova biračkog tela.
Svoj program predstavio je tokom mitinga u Lionu, 29. januara 2022. godine. Kako su neke medijske kuće izveštavale, ovaj govor je zapamćen po malo šale i puno čvrstine. Njegov program je sveobuhvatan a u fokus su stavljena pitanja poput ustavnih promena, zaštite biodiverziteta, feminicida, klimatskih promena, suzbijanja socijalnih nejednakosti i diskriminacije i finansijske krize.
Jedna od okosnica njegove političke platforme tiče se mera koje bi omogućile podizanje životnog standarda srednje klase i garantovanje jednakog pristupa lokalnim službama (pre svega zdravstvu, javnoj administraciji, poštama). Predložene mere su izgradnja 700 000 stambenih jedinica do 2027. godine, davanje prava svim građanima na podizanje stambenih kredita i zapošljavanje više desetina hiljada medicinskih sestara, policajaca i nastavnika. Takođe, Žado insistira na modifikaciji cene vode koja bi podrazumevala da se ta cena određuje prema prihodima domaćinstva i strukuri porodice. Posebna pažnja je pridata potrebama poljoprivrednika; Žado zato zahteva ukidanje PDV-a na organske proizvode.
Drugi segment njegove predizborne politike odnosi se na promene unutar pravnog poretka i izbornog sistema. Predlaže smanjenje granice za pravo glasa na osobe starije od 16 godina i davanje prava stranim državljanima na glasanje. Naglašava važnost promene francuskog Ustava ističući da je nužno unošenje odredbi koje će garantovati očuvanje biodiverziteta, kao i proglašavanje ekocida krivičnim delom. Žado se pokazao kao kandidat koji vodi dosta računa o pravima žena čemu u prilog govore i ideje o povećanju mesta u centrima za hitan smeštaj za žene žrtve nasilja u porodici i unošenje ustavne odrebe o pravu žena na abortus kao neotuđivom pravu. Pored toga, pažnju je obratio i na položaj manjina; zalaže se za uspostavljanje Visokog saveta za borbu protiv diskriminacije i izmenu imigracione politike i davanje prava na rad tražiocima azila čim ga zatraže.
Ono što ga izdvaja od ostalih kandidata je ideja o uvođenju ministarstva za prava životinja i plan o smanjivanju broja unutrašnjih letova ako za njih postoji alternativa u vidu putovanja vozom do četiri sata. Ovo potvrđuje njegovu predanost zaštiti životne sredine i govori u prilog rečenici sa početka teksta – da je više reč o aktivisti-ekologu nego o klasičnom političaru.
Nikola Dipon-Enjan (fr. Nicolas Dupont-Aignan) je francuski političar, osnivač i predsednik političke partije ̋ Ustaj Francusko ̋. (fr. Debout la France! ), rođen je 7. marta 1961. godine. Sin Žan-Luija Dipona, proizvođača vina, veterana u Drugom svetskom ratu i zarobljenika u nemačkom logoru (koji je uspeo da pobegne iz istog) i majke Kolet Enjan, Nikola je visoko obrazovanje započeo na Institutu za političke nauke u Parizu (poznat kao Sciences PO), smer međunarodni odnosi. Nakon diplomiranja 1982. godine, dobija licencu pravnika. Postdiplomske studije je završio na pariskom Univerzitetu Dofin ( L’université Paris-Dauphine), a pohađao je i prestižnu Nacionalnu školu za administraciju (ENA) u periodu od 1987. do 1989. godine.
Svoju karijeru započinje kao administrator u brojnim strankama, 1993. se priključuje stranci Reli za Francusku, a predstavlja se široj javnosti kandidovanjem za predsednika grada Jera, u regionu Il de Frans, u departmanu Eson. Na izborima 1995. godine, Dipon-Enjan je odneo pobedu sa preovladavajućih 51,8% glasova, i na toj poziciji će ostati sve do 2017. godine. Na početku svoje političke karijere, bio je član stranke Skup za republiku (fr. Rassemblement pour la République, RPR), koja je podržavala njegove golističke i konzervativne stavove. U okviru ove organizacije, osniva sopstvenu stranku Ustaj republiko (fr. Debout la République) za evropske izbore 1999. godine, i poziva na glasanje za takozvanu suverenističku listu koju predvode Šarl Paska i Filip de Vilije. Ustaj republiko je desničarska politička partija koja sebe karakteriše kao golistička, koja teži vrednostima tradicionalne desnice i konzervativizmu do te mere da se pridruži Nacionalnom frontu. Njen program predviđa suverenitet naroda, nepokolebljivost Francuske nacionalnim organizacijama i ̋čestitost jake izvršne vlasti. ̋ 2002. godine Dipon-Enjan se priključuje tek osnovanoj Uniji za narodni pokret (fr. L’Union pour un movement populaire, UMP) gde se kandiduje za predsednika iste ali bezuspešno, sa osvojenih 14,9 % glasova, pored 79,4% koje ostvaruje Alan Župe.
Pokušao je da se kandiduje za predsednika republike na izborima 2007, ali zbog 500 potpisa izabranih zvaničnika koje nije uspeo da sakupi, ne izlazi na iste. Zbog neslaganja sa politikom koju vodi Nikola Sarkozi, Dipon-Enjan iste godine odlučuje da raskrsti sve što ga vezuje za UMP i 23. novembra 2008. osniva partiju Ustaj Francusko (fr. Debout la France), sa ambicijom da se takmiči protiv dve vladajuće stranke, UMP i Socijalističkoj partiji, koje je smatrao ̋istim ̋. Njegov pokret ima golističku i republikansku viziju. Godine 2012. ponovo pokušava da se kandiduje na predsedničkim izborima sa svojom strankom, zalažući se za ideju zamene evra za franak u Francuskoj, ali i da valuta franak postane zajednička, evropska valuta. Da bi približio svoju borbu glasačima, prineo je jednu falsifikovanu novčanicu u iznosu od 10 evra i opisao je kao uzrok ̋nemaštine, ̋ ̋iseljenja ̋ i ̋nezaposlenosti ̋. Našao se na sedmoj poziciji sa osvojenih 643 907 glasova (1,79%).
Predsednički kandidat bio je i 2017, a iste godine objavljuje svoja dva dela ̋Sto dana za promenu ̋ (100 jours pour tout change), kao i ̋Moja predsednička agenda ̋ (Mon agenda de président), u kojima prikazuje svoje hipotetičke predsedničke projekte. Daje stav kako želi da bude predsednik koji kaže ono što će učiniti, a potom to i obistini. (« Je veux être le président qui a dit ce qu’il ferait et qui fera ce qu’il avait dit. » ) Kritikuje medije jer su pali pod moć novca i sve pišu u svrhu istog, kao i Emanuela Makrona kojeg proziva ̋slugom interesa bogatih ̋. U prvom krugu zadobio je 4,70% glasova od normiranih 5%, ali se izjašnjava da bi se priključio idejama Marin Le Pen u drugom krugu. Nikola medijima potvrđuje izlazak na predsedničke izbore 2022. godine sa svojom strankom Ustani Francusko, a Le Penova je izjavila da bi ga imenovala za premijera ukoliko bi bila izabrana 7. maja u drugom krugu izbora.
Suočen sa prilivom migranata 2015. godine, zalaže se za referendum gde bi Francuzi glasali za ponovno upostavljanje granica uoči Šengena. Dipon-Enjan brani ̋građansku zajednicu ̋ podržavajući akciju La Manif pour tous, koja se protivi homoseksualnim brakovima, medicinski potpomognute oplodnje i legalizaciju surogat majčinstva. Zalaže se za zabranu nošenja hidžaba u ustanovama kao što su fakulteti, a što se tiče EU, kritikuje evro i evropske institucije. (pogotovo Evropsku komisiju) Međutim, izašnjava se da ̈Nije za to da Francuska izađe iz Evropske unije, bar ne za sada. ̈ Tokom pandemije zbog virusa COVID-19, osuđuje određene mere zabrane koje je donela vlada. Sa Florijanom Filipom na leto 2021. godine demonstrira protiv uvođenja zdavstvene propusnice i obavezne vakcinacije, pozivajući se na pravo individualnog, slobodnog mišljenja kao i na osuđivanje ̋zdravstvene diktature ̋.
Aktuelna gradonačelnica Pariza iz redova socijalista An Idalgo svoju kandidaturu za predsednika Francuske zvanično je objavila u septembru prošle godine. Ona je na stranačkim izborima ubedljivo pobedila partijskog kolegu, gradonačelnika Le Mana Stefana le Fola – sa preko 70 posto glasova. Pozvala je na prevazilaženje “sterilnih podela”, istakavši kako ima iskustvo i viziju da pokrene Francusku. Centralna tema njene kampanje su teme ekološke tranzicije koju aktivno zagovara od 2014. godine u Parizu, u kome vodi politiku čiji je cilj smanjenje zagađenja vazduha od automobila. Najpoznatiji njeni potezi bili su pretvaranje obala Sene u šetalište i pokušaj zabrane automobile koji emituju štetne gasove, kao i izgradnji biciklističkih staza.
An Idalgo je španskog porekla, a socijalistička ideja bila je bliska i njenom dedi koji je bio učesnik Španskog građanskog rata, a kasnije je kao izbeglica otišao u Francusku. Kasnije su se vratili u Španiju, a Idalgova je rođena 1959.godine u Kadizu. Zbog velikih socijalnih problema u Španiji tokom pedesetih i šezdesetih godina, zajedno sa roditeljima emigrirala je u Francusku iz ekonomskih razloga, a nastanili su se u Lionu.
Diplomu na studijama socijalnog prava stekla je na Univerzitetu Žan Mulen u Lionu, a prvi profesionalni uspeh u karijeri bila je pozicija inspektora rada koju je dobila izuzetno rano. Nastavila je usavršavanje i napredovanje u službi, a 1991. godine imenovana je za direktora Nacionalnog institute za rad. Dve godine kasnije pridružila se Ministarstvu rada, a potom je dobila zadatak u Međunarodnoj kancelariji rada u Ženevi od 1995. do 1996.godine. Krajem devedesetih godina postaje službenik u vladi Lionela Žospena.
Političku karijera An Idalgo intenzivirana je 2001. godine kada je na lokalnim izborima u 15. arondismanu u Parizu predvodila listu Socijalističke partije, a ubrzo je postala zamenik gradonačelnika Pariza, a odgovorna je bila za teme rodne ravnopravnosti. Takođe se pridružila i Savetu Pariza, gde je levica prvi put imala većinu od 1977. godine. Nakon višegodišnje karijere u gradskoj vlasti, Idalgo je u proleće 2014. godine bila lider liste socijalista koja je u drugom krugu osvojila većinu u Pariskom savetu. U 15. arondismanu njena lista poražena je od odlazećeg gradonačelnika Filip Gujona, Ovi izbori su istorijski sa dva aspekta. Prvi put je neko postao gradonačelnik, a da nije osvojio većinu u svom okrugu. I prvi put je na tu funkciju došla žena. Protivnicima, koji su joj zamerali skromno poreklo i emigrantske korene, odgovarala je rečima pisca Saše Gitrija: “Biti Parižanin ne znači biti rođen u Parizu, već biti tu preporođen”.
Njen šarm, kao i skromni i nenametljivi pristup osvojio je srca Parižana. U kampanji je obećavala velike investicije u stambeno zbrinjavanje, poboljšanje saobraćaja i povećanje zelenih površina, sa ciljem da zaustavi egzodus srednje i radničke klase u predgrađa višemionskog grada. Isticala je kako voli da razgovara sa običnim ljudima, a ne da bude medijska zvezda. Uz tihu i intenzivnu kampanju, na njenoj strani je bilo i iskustvo jer je 13 godina vršila dužnost zamenika gradonačelnika za vreme dok je Pariz vodio Bertran Delano.
U junu 2020. godine Idalgo je reizabrana za gradonačelnika Pariza, osvojivši 48,5% glasova. Njena kampanja se zasnivala na pretvaranje Pariza u “15-minutni grad”. Ovaj koncept se temelji na radu profesora Karlosa Morena sa Univeriziteta na Sorboni. Suština ovog modela je da su sve potrebe svakodnevnog života dostupne ljudima na udaljenosti od 15 minuta. Ideja je da se sve potrebe poput obrazovanja, rada, kulture, sporta ili odlaska u kupovinu mogu postići na prihvatljivoj udaljenosti. Na taj način su se infrastruktura i usluge u gradu decentralizovati. U cilju očuvanja životne sredine, grad podstiče razvoj biciklističke infrastrukture u koju je uloženo oko 150 miliona evra.
Idalgo je velika pobornica prava žena, a posebno je ostao upamćen slučaj iz decembra 2020. godine kada je dobila novčanu kaznu od nacionalne vlade jer je u svom rukovodstvu imenovala 11 žena od ukupno 16 ljudi u njenom okruženju. Takav postupak bio je kršenje pravila ministarstva zaduženog za državnu upravu koji predviđa maksimum 60% jednog pola u rukovodstvu.
Centralna tema političkog delovanja An Idalgo proteklih godina je ekologija. Kao gradonačenica “grada svetlosti” uvele je šemu pod nazivom “Pariz diše” koja je uključivala zabranu svih automobila iz određenih delova grada prve nedelje u mesecu, kao i niz drugih mera. Priključila se 2017.godine predsedniku Emanuela Makronu u pozivu na usvajanje Globalnog pakta za životnu sredinu zajedno sa mnogima javnim ličnostima.
Teme zaštite životne sredine Idalgo je istakla kao najvažnije i u predsedničkoj kampanji. Ankete joj trenutno daju između šest i osam procenata, što je stavlja daleko iza Emanuela Makrona i Marin Le Pen, a koliko će Idalgo uspeti da se približi ovom dvojcu videćemo u toku kampanje od koje se tek očekuje da poprimi intenzivniji ritam.
Novinar, voditelj, pisac, komentator i polemičar su samo neki od epiteta koji opisuju Erika Zemura i njegov višedecenijski medijski angažman. Krajem prošle godine odlučio je da među njih doda još jedan – političar, nakon što je objavio svoju kandidaturu za predsednika Francuske. Ova odluka je privukla mnogo pažnje kako u Francuskoj tako i u inostranstvu, a redove vodećih svetskih medija ispunjavale su vesti o “francuskom Trampu”, “islamofobu”, “seksisti” i “novom licu evropske ekstremne desnice” koje preti da uzdrma status quo i vrati Francuskoj stari ugled i sjaj. Ali ko je zaista Erik Zemur i kakve su mu šanse da zapravo ostvari svoje ambiciozne ciljeve?
Erik Zemur rođen je 31. avgusta 1958. godine u okolini Pariza, u porodici alžirskih Jevreja koja se u Francuskoj nastanila svega nekoliko godina ranije, bežeći od krvavog građanskog rata koji se vodio u Alžiru. Ovakvo poreklo čini ga neočekivanim šampionom francuskog nacionalizma, koji je tradicionalno utemeljen na vrednostima katoličanstva i (manje ili više) latnentnog antisemitizma. Karijeru je započeo kao novinar, a više od dvadeset godina je pisao za Le Figaro, jedne od najtiražnijih francuskih dnevnih novina. Početkom dvadeset prvog veka ušao je i u televizijske vode, gde se proslavio kao voditelj nekoliko emisija, ali i čest gost mnognih drugih u kojima je komentarisao aktuelna dešavanja u Francuskoj i svetu.
Erik Zemur od početka svoje karijere privlači pažnju javnosti svojim kontraverznim i zapaljivim izjavama i stavovima. Na primer, on tvrdi da maršal Peten, vođa kolaboracionističkih vlasti tokom nemačke okupacije u Drugom svetskom ratu, nije učestvovao u Holokaustu već da je pomagao u spašavanju francuskih Jevreja (ovaj stav generalno je osporen u francuskoj istorijografiji). Najčešća meta njegovih napada su muslimani, pogotovo oni koji žive u Francuskoj i zapadnoj Evropi. Tako je nakon terorističkih napada u Parizu u novembru 2015. godine izjavio da “Francuska umesto Rake treba da bombaruje Molenbek (briselsku četvrt sa velikom populacijom muslimana) iz koga je sam napad i potekao”. Ovakve izjave često su ga dovodile i u sukobe sa zakonom. Zemur je čak tri puta osuđivan za podsticanje rasne i verske netrpeljivosti, poslednji put pre svega nekoliko nedelja kada je osuđen na novčanu kaznu od 10 000 evra zbog izjave da su deca migranti “lopovi, ubice i silovatelji” te da ih treba vratiti odakle su došli. Ipak, ove presude očigledno nisu značajnije uticale na Erika Zemura, koji nakon svih kontraverzi nastavlja da privlači pažnju francuske javnosti svojim šokantnim i politički nekorektnim izjavama.
Šta je Zemura navelo da se u svojoj šezdeset trećoj godini oproba kao političar i uđe u borbu za najvažniju političku poziciju u Francuskoj? Titula nezvaničnog vođe francuske ekstremne desnice već više od pola veka pripada članovima porodice Le Pen, odnosno osnivaču Nacionalnog fronta Žan-Mariju i njegovoj ćerci Marin. Žan-Mari le Pen je nakon više neuspešnih pokuašaja 2002. godine konačno uspeo da dođe do drugog kruga predsedničkih izbora, kada je ubedljivo poražen od tada aktuelnog predsednika Širaka, osvojivši tek 17% glasova. Njegova ćerka Marin le Pen je petnaest godina kasnije napravila iskorak kada je na talasu nezadovoljstva koji je pogodio Francusku nakon ekonomske krize i nekoliko terorističkih napada uspela da uđe u drugi krug u kom je nadmašila rezultat svog oca i osvojila 33% glasova.
Rezultati predsedničkih izbora 2017. bili su signal za Marin le Pen i njenu partiju: Nacionalni front je postao ozbiljan pokret koji bi mogao da bude istinski pretendent na vlast u Francuskoj, samo ako bi još malo ublažio neke od svojih radikalnijih stavova. Upravo to se i dogodilo. Marin le Pen je promenila ime svoje stranke u Nacionalni savez (distancirajući se od militarističkog i omraženog fronta), odbacila je neke od svojih najkontraverznijih stavova (poput ideje napuštanja EU, Evrozone i Šengena) i na taj način pokušala da se približi političkom centru. U prvi mah ovo je delovalo kao dobra odluka, a Makronovo vođstvo u istaživanjima javnog mnjenja vis-à-vis Marin le Pen bilo je sve manje i manje. Navikla na monopol nad krajnjom desnicom u Francuskoj, Marin le Pen sigurno nije očekivala da bi njen najveći problem pred izbore 2022. godine mogao da dođe upravo sa desna. Erik Zemur je iskorsitio “omekšavanje” pozicija Le Penove kako bi privukao pažnju na sebe i pozicirao se kao “istinski i nekompromitovani” borac sa francuske nacionalne interese. Njegovo ime je počelo da se pojavljuje u istraživanjima javnog mnjenja sredinom prošle godine, u trenutku kada se o njegovim istinskim namerama još uvek samo nagađalo. Ipak, kako su meseci prolazili tako je postajalo sve jasnije da Zemur ima ozbiljne ambicije i da je spreman da baci rukavicu i upusti se u borbu za mesto u Jelisejskoj palati.
Zemur predstavlja svojevrstan amalgam različitih elemenata tradicionalne francuske desnice i novijih trendova koji su se razvili u Evropi poslednjih decenija. Kao samoproglašeni “degolista i bonapartista” Zemur je veliki zagovarač snažne, nezavisne i ponosne Francuske, koja polako ali sigurno umire u sve manjem i globalizovanijem svetu i kojoj je potrebno vratiti njen grandeur. To ga čini tradicionalnim evroskeptikom, ali i protivnikom NATO-a, koji vidi kao produženu ruku američkog uticaja u Evropi. Zemur je pristalica snažnog vođstva koje treba da ujedini i homogenizuje naciju, kako bi se izbeglo njeno slabljenje i klizanje u dekadenciju. Ideja „nacionalnog vođe“ nije strana Francuskoj istoriji, koja ih je poznavala mnogo od Napoleona do Šarla de Gola, ali ona sa sobom uvek nosi i rizik potencijalnog klizanja u autokratiju i gubitak kontrole nad izvršnom vlašću. Ono što Zemura razlikuje od drugih ličnosti na francuskoj desnici je i njegova velika prepoznatljivost i reputacija koju poseduje u značajnom delu konzervativne javnosti. Pojedini posmatrači u tom kontekstu ga porede sa Šarlom Morasom, najvećim ideologom francuske radikalno tradicionalističke desnice iz međuratnog perioda koji je uticao na mnoge ekstremno desne pokrete u Evorpi tog doba.
Društvena dekadencija i ”nacionalno odumiranje” česta su tema njegovih knjiga i članaka. Za Zemura, to znači gubitak fracuskog nacionalnog identita do kog će doći kroz dalje širenje globlizacije i masovnih migracija koje menjaju demografsku strukturu francuske. Zemura često karakterišu kao pobornika široko osporavanje teorije “Velike zamene”, koja tvrdi da je u toku zamena pravih Evropljana sa imigrantima iz drugih delova sveta, pre svega Afrike i Azije. Zemur se zalaže za potpuni prekid imigracije, kao i za veoma aktivnu asimilaciju imigranata koji se već nalaze u Francuskoj. Nije iznenađujuće da su ovi stavovi privukli mnogo kritika i optužbi za rasisam i islamofobiju. I po društvenim pitanjima Zemur ima izrazitno konzervativne stavove. U svojoj knjizi “Prvi pol” (Le Premier Sexe) kritikovao je feminizam i “feminizaciju” društva, koju takođe smatra kao izraz široko rasprostranjene dekadencije francuske nacije. Zemur je protivnik abortusa, sredstava za kontracepciju i studija roda, a kritikovao je i homoseksualnost.
Kao ostašćeni evroskeptik, Zemur se protivi slobodnoj trgovini i daljoj ekonomskoj integraciji u okviru Evropske unije, zastupajći protekcionizam. Dok su ga mediji najčeće poredili sa bivšim američkim predsednikom Donaldom Trampom i brazilskim predsednikom Bolsonarom, sam Zemur je sebe nedavno uporedio sa britanskim premijerom Borisom Džonsonom, rekavši da i on želi da formira izbornu koaliciju “radničke klase i dela patriotske buržoazije koja želi da obnovi francuski suverenitet i sačuva identitet koji je tragično ugrožen”. Ipak, izgleda da ova ljubav nije obostrana, pošto Zemur nije uspeo da dobije prijem kod Džonsona tokom svoje nedavne poste Londonu. Sa druge strane, Donald Tramp je nedavno u telefonskom razgovoru podržao Zemura u njegovoj predsedničkoj trci (ili barem tako tvrdi Zemurova zvanična kampanja).
Kao poznata televizijska ličnost, Zemur je veoma iskusan i vešt polemičar. Upravo je ovo osobina koja ga najvše razdvaja od svoje glavne protivnice za drugi krug, Marin le Pen, koja nikako ne može da otrese česte kritike za nedostatak harizme i govorničkih sposobnosti. Ipak, ne treba gledati na Zemura kao na novu i harizmatičniju verziju Marin le Pen. U pitanju je nesumnjivo specifičan i jedinstven kandidat koji donosi nešto sasvim novo na političku scenu Francuske.
Žan Lik Melanšon (fr. Jean-Luc Mélenchon) je francuski političar, rođen 19. avgusta 1951. godine u Tangeru, Maroko. Predsednik je političke stranke Nepokorna Francuska (fr. La France Insoumise – LFI), koju je osnovao 2016. godine. Živeo je u Maroku dok mu se porodica 1962. godine nije preselila u Francusku. Završio je gimnaziju Pjer Kornej u Ruanu, a diplomu filozofa stekao je na Univerzitetu Franš-Konte u Bezansonu. Jedno vreme je radio kao profesor dok se u potpunosti nije okrenuo politici. Iz strasti prema pisanju, okreće se novinarstvu. Sarađuje sa nekoliko regionalnih novina, a osniva i svoje male novine, informativnog karaktera, À gauche, i već tada iskazuje svoje političke stavove i ubeđenja. Bio je aktivan učesnik u protestima maja 1968. u Bezansonu i priključuje se Medjunarodnoj organizaciji komunista.
Uključen u brojne studentske pokrete, ne odustaje od svog aktivizma, naprotiv, 1977. godine se priključuje Socijalističkoj partiji (fr. Le Parti socialiste) i napreduje na hijerarhijskoj lestvici, pre svega zbog svog zalaganja koje biva primećeno. Godine 1981. postavljen je za prvog sekretara u kancelariji Socijalističke partije Fransoa Miterana u Esenu, odeljenje koje tada postaje njegovo uporište. U tom departmanu osvaja brojne mandate, na različitim funkcijama, pa je tako bio opštinski savetnik u gradu Masi 1983, generalni savetnik Esone 1985, senator departmana 1986. godine. Njegova karijera dobija novu dimenziju kada 2000. godine postaje ministar za visoko obrazovanje u vladi Lionela Žospina i na toj funkciji ostaje do 2002. godine. Za poslanika u Evropskom parlamentu je prvi put izabran 2009. godine da bi pet godina kasnije bio reizabran. Nakon poraza Socijalističke partije 2008, konačno napušta socijaliste i osniva Partiju levice (fr. Le Parti de Gauche). Za predsedničke izbore 2012. godine kandidovao se upravo sa koalicijom Front levice (fr. Le Front de gauche) i osvaja 11,1% glasova. Godine 2016. osnovao je stranku Nepokorna Francuska i na čelu te stranke 2017. izlazi na predsedničke izbore. Na izborima je eliminisan u prvom krugu, sa osvojenih 19.6% glasova, osvojivši 4. mesto.
Kada je reč o aktuelnim pitanjima, vrlo jasno ističe svoje stavove. Za novine, Le Monde, izjavio je da smatra kako Francuska treba da napusti NATO kako bi obnovila svoju vojnu nezavisnost. Navodi kako Francuska, kao država koja poseduje nuklearnu silu, treba da bude nezavisna i samostalna, i ne treba da zavisi od SAD-a kada je u pitanju naoružanje. Prema njegovim rečima, antiruska politika nije u skladu sa francuskim interesima, objašnjavajući je kao opasnu i apsurdnu. Navodi i da je Krim Rusija i da je bilo kakva eskalacija sukoba sa Moskvom apsurdna. “Zašto mi treba da branimo ukrajinske granice?“ izjavio je Žan, “Želim da Francuska bude nezavisna od bilo kakvih unija i da podrži alternativne pravce globalizacije.“ Pozvao je na smirivanje tenzija i na sveobuhvatni dijalog sa Rusijom. Kada je reč o pitanju aktuelne epidemiološke situacije i pandemije virusa Covid-19 on se zalaže za dugoročan plan upravljanja zdravstvenom krizom, uzimajući u obzir da je, prema njegovim rečima u pitanju “era trajne pandemije”. Po pitanju zelenih propusnica i vakcijanice, ističe se kao vatreni protivnik. Navodi stav da su propusnice “udar na slobodu kada je reč o poslu, društvu i međuljudskim odnosima”.
Po pitanju migrantske krize Melanšon namerava da u potpunosti garantuje pravo na azil, tako što će se odvojiti vreme za proučavanje svakog dosijea, uz to, želi da ukine zakon o azilu i imigracijama, predlaže da se migranti zbrinu u skladu sa prihvatnim i smeštajnim kapacitetima. Kada je pitanju Evropska unija, on traži odbacivanje ugovora Unije po pitanju slobodne trgovine, kao i po pitanju upućivanja radnika u Francusku; odbija svako dalje proširenje Unije bez prethodnog socijalnog, poreskog i ekološkog usklađivanja i provera. Pokrenuo je i inicijativu “Da pravo na vodu postane osnovno pravo u Evropi“. Kada je reč o njegovim glasačima, pojavljuje se termin „vote utile“ što bi značilo „koristan glas“ tj. situaciju kada birač bira Melanšona kao kandidata koji ima više šanse da prođe u drugi krug, tj. da bude izabran iako možda preferira nekog drugog kandidata. Ovo možemo označiti i kao “strateški glas“ jer bi ova pojava imala za efekat sprečavanje treće strane da pobedi. Kada je Žan u pitanju, na osnovu anketa, on se navodi kao favorit medju kandidatima levice, predstavljajući se kao krajnja levica.